Ideja da ljudska bića koriste samo deset posto svog mozga jedan je od najotpornijih mitova u povijesti. Iako zvuči inspirativno – sugerirajući da u nama leže neiskorištene supermoći – istina je s neuroznanstvenog stajališta mnogo jednostavnija: koristimo ga cijelog.

Vjerojatno ste čuli priču: da možemo otključati onih preostalih 90 posto, mogli bismo pomicati predmete mislima, pamtiti cijele knjižnice ili postati trenutačni geniji. Nažalost za ljubitelje znanstvene fantastike, evolucija ne funkcionira tako.

Evolucijska skuplja investicija

Mozak je energetski najskuplji organ u tijelu. Čini samo 2 posto naše tjelesne težine, ali troši nevjerojatnih 20 posto ukupne energije. Iz perspektive evolucije, bilo bi potpuno nelogično razviti i održavati tako golem i "skup" organ ako bismo koristili samo njegov mali dio. Priroda ne trpi takav gubitak resursa.

Što kaže moderna znanost?

Zahvaljujući tehnologijama poput fMRI-a (funkcionalna magnetska rezonancija) i PET skeniranja, danas možemo promatrati mozak u stvarnom vremenu. Rezultati su jasni.

Nema "tihih" zona: Čak i dok spavate, gotovo svi dijelovi vašega mozga pokazuju neku razinu aktivnosti.

Lokalizacija funkcija: Svaki dio mozga ima svoju specifičnu zadaću – od hodanja i slušanja glazbe do rješavanja matematičkih problema. Ne postoji regija koja samo "stoji sa strane" i čeka da bude aktivirana.

Posljedice oštećenja: Da koristimo samo 10%, oštećenja preostalih 90% mozga ne bi imala nikakvog utjecaja na naše funkcioniranje. No, znamo da i najmanja ozljeda sitnog dijela mozga može uzrokovati gubitak govora, motorike ili promjenu osobnosti.

Odakle je potekao mit?

Iako se često pogrešno pripisuje Albertu Einsteinu, mit je vjerojatno nastao krivim tumačenjem ranih neuroloških istraživanja iz 19. stoljeća. Tadašnji znanstvenici nisu znali čemu služe goleme "asocijativne zone" u mozgu jer njihova stimulacija nije izazivala izravne pokrete tijela, pa su ih proglasili neaktivnima.

Ne treba nam čarobna pilula da otključamo mozak. Mi već koristimo svaki njegov dio. Tajna nije u "količini" mozga koju koristimo, već u načinu na koji ga treniramo – učenjem, vježbom i stvaranjem novih neuronskih veza.