Dok s divljenjem gledamo u zvijezde, iznad nas kruži stotine tisuća komada otpada koji putuju brzinama deset puta većim od metka. Saznajte kako smo "zatrpali" orbitu i prijeti li nam opasnost od pada metalnih krhotina u vlastito dvorište.

Što je zapravo svemirski otpad?

Svemirski otpad obuhvaća sve objekte u orbiti koji su djelo ljudskih ruku, a više ne služe nikakvoj svrsi. To uključuje stare satelite koji više ne rade, gornje stupnjeve raketa, pa čak i sitne komadiće boje, vijke ili smrznutu rashladnu tekućinu.

Prema procjenama Europske svemirske agencije (ESA), u orbiti se trenutno nalazi:

Više od 36.000 objekata većih od 10 cm.

Oko 1.000.000 krhotina veličine od 1 do 10 cm.

Preko 130 milijuna komadića manjih od centimetra.

Kako smeće dospijeva tamo?

Svemir je postao odlagalište otpada od samog početka istraživanja 1957. godine (Sputnik 1). Glavni načini nastanka smeća su:

Odbačeni dijelovi raketa: Nakon što postave teret u orbitu, dijelovi raketa često ostaju "lebdjeti" u praznini.

Sudar satelita: Najpoznatiji primjer je sudar američkog Iridiuma 33 i ruskog Kosmosa 2251 iz 2009. godine, koji je stvorio tisuće novih opasnih krhotina.

Namjerno uništavanje: Testiranja protusatelitskog oružja (ASAT) koja provode velike sile stvaraju goleme oblake otpada u kratkom vremenu.

Ekstremni uvjeti: Zračenje i mikrometeoroidi s vremenom ljušte boju i materijale sa satelita, stvarajući sitnu prašinu.

Moramo li biti zabrinuti na Zemlji?

Pitanje koje sve zanima jest: Hoće li mi komad satelita pasti na glavu?

Kratak odgovor je: Malo vjerojatno, ali rizik postoji. Većina manjeg otpada izgori u atmosferi prilikom povratka zbog golemog trenja i topline. Ipak, veći komadi (poput dijelova raketa) povremeno "prežive" pad i završe u oceanima ili na nenaseljenim područjima.

Međutim, prava opasnost nije za ljude na tlu, već za naš moderni način života:

Kesslerov sindrom: Ovo je teoretski scenarij u kojem je gustoća otpada u orbiti tolika da jedan sudar izaziva lančanu reakciju novih sudara. Rezultat bi bio "neprobojan" zid smeća koji bi uništio sve satelite.

Gubitak tehnologije: Ako smeće uništi satelite, mogli bismo ostati bez GPS-a, prognoze vremena, satelitske televizije i kritičnih telekomunikacijskih sustava.

Prijetnja astronautima: Čak i mrvica boje, pri brzini od 28.000 km/h, može probiti prozor na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS).

Ima li rješenja?

Znanstvenici već rade na "svemirskim čistačima". Ideje uključuju:

Mreže i harpuni: Hvatanje starih satelita i njihovo povlačenje u atmosferu da izgore.

Laseri: Potiskivanje otpada laserskim zrakama kako bi mu se promijenila putanja.

Samouništenje: Novi sateliti dizajniraju se tako da se sami vrate u atmosferu nakon završetka misije.

Svemirski otpad nas podsjeća da zagađenje nije samo lokalni ili planetarni problem – ono je postalo kozmički izazov koji moramo riješiti prije nego što nam se vrata svemira zauvijek zatvore.