Ekrani kao pošast današnjeg vremena jedan su od najvećih izazova s kojima se djeca susreću od naranije dobi. Neizbježan su dio svakodnevice, no njihovo prekomjerno korištenje može biti štetno. O tome kako smanjiti izloženost ekranima i pomoći djeci da ih koriste na pravi način govorimo u sljedećem prilogu.

U vremenu ekrana ni bebe u kolicima s mobitelom u rukama više nisu rijetkost. No dugotrajno izlaganje ekranima od najranije dobi može imati ozbiljne posljedice. Sve se češće govori o pojavi ekranizma. O čemu se radi pojasnila je u razgovoru za Media servis psihologinja Centra za zdravlje mladih Tea Brezinšćak.

"Ekranizam je popularni naziv, zapravo, kojim se opisuju različite razvojne nezrelosti kod djece koje su posljedica ili prekomjerne ili prerane upotrebe digitalnih uređaja. Ono što je važno je reći je da se ne radi o stručnom terminu, niti priznatoj dijagnozi. Posebno je problematično njegovo povezivanje s autizmom zato što su njegova poklapanja s neirodivergentnosti vrlo mala, a uzroci potpuno različiti."
Hoće li i na koji način vrijeme uz ekrane utjecati na dijete ovisi o nizu čimbenika. Kao prvi psihologinja navodi djetetovu dob.

"Gdje zapravo prepoznajemo kao rizičnu dob vrijeme ispod druge godine djetetovog života. Dakle, djeca koja prije druge godine počinju koristiti ekrane su u većem riziku od različitih razvojnih nezrelosti kasnije. Zatim je tu količina vremena koju se provodi uz ekrane, koja se mijenja s dobi. Dakle, u ranoj dobi to kroz prvih pet godina djetetovog života ne bi smjelo ići iznad jednog sata."

Kao problematične ističe agresivne i previše stimulirajuće sadržaje, a roditeljima savjetuje odgodu prvog susreta djeteta s ekranima, kao i kasnije s društvenim mrežama.

"Djeca, posebno ona koja vrlo rano imaju prvi susret sa ekranima, ili ona koja uz njih provode previše vremena, posebno u toj ranoj dobi, predškolskoj, su u većem riziku od toga da sporije razvijaju govor, jezik, da su to djeca koja često imaju manji vokabular, mogu imati poteškoća sa pažnjom, koje onda posebno postanu vidljiva u školi, često teže kontroliraju svoje emocije, da imaju manje razrađenu igru, kao i da teže ostvaruju komunikaciju sa vršnjacima."
Djetetu je najvažnije, zaključuje, dati dobar primjer. Zna to i začetnica projekta Škole lijepog čitanja Adrijana Tolj Škandro. Već deset godina provodi radionice na kojima se djeca uče svakodnevnim vještinama, grade samopouzdanje, ali i odmiču od ekrana.

"Pokušavamo djeci za svo vrijeme koje provode s nama pokazati da je puno važnije nekome pokloniti osmijeh umjesto staviti notifikaciju ili razgovarati s nekim umjesto slati neke emotikone. Najtužnije je kada dođete u kafić, kad šećete gradom, kad pogledate na autobusnu stanicu i vidite dvije, tri djevojčice, dva, tri dječaka, manji, veći, sjede jedni pored drugih i gledaju svatko u svoj ekran."
Odmicanje djece od ekrana cilj je i Tine Primorac, pokretačice projekta Paresia, koja također pomaže djeci i odraslima da izgrade samopouzdanje, a time i lakše ponesu teret izazova, od kojih brojni dolaze upravo iz virtualnog svijeta.

"Ja ustvari ohrabrujem općenito djecu kad vodim bilo kakve radionice da ustaneš, da govoriš, odgovaraj pred pločom i tvoja vrijednost je uvijek jednaka. Dakle, mi ne ovisimo o nikakvom pljesku i ne ovisimo o procjenama izvana, naša vrijednost je uvijek jednaka".
Ne možemo pobjeći od ekrana i moramo djecu pripremati na svijet u kojem su ekrani činjenica, napominje psihologinja Tea Brezinšćak.

"Priča o djeci i ekranima je zapravo više priča o nama odraslima i o tome koliko je nama danas teško biti im vodstvo u tom dijelu njihovog odrastanja i onog trenutka kad zapadnemo u zamku da krivnju počinjemo stavljati na njih, kako oni to koriste previše, kako su oni drugačije generacija mislim da smo zapravo izgubili bitku."

Osim što se udaljavamo od njih, prebacivanjem krivnje predajemo im i dio odgovornosti za rješavanje problema koji oni bez nas jednostavno ne mogu riješiti, zaključuje naša sugovornica.