Ime Muhammada Alija i danas, desetljećima nakon što je objesio rukavice o klin, izaziva strahopoštovanje. No, dok mu nitko ne može osporiti titulu najveće sportske ikone 20. stoljeća, u boksačkim krugovima i dalje se lome koplja: je li on statistički i tehnički uistinu najbolji koji je ikada kročio u ring?

"Leti kao leptir, bodi kao pčela." Ta je rečenica postala mantra čovjeka koji je promijenio lice profesionalnog boksa, ali i modernog društva. Muhammad Ali nije bio samo teškaški prvak; bio je politički aktivist, pjesnik, showman i globalni fenomen. Ipak, iza mita o nepobjedivom "Najvećem" krije se stvarna karijera koja je, kao i kod mnogih velikana, imala svoj dramatičan uspon, bolan pad i kraj koji je stigao prekasno.

Kada se točno umirovio Muhammad Ali?

Službeni kraj karijere Muhammada Alija dogodio se 11. prosinca 1981. godine.

Njegov posljednji meč, simbolično nazvan "Drama u Bahamima", odigrao se u Nassauu protiv Trevora Berbicka. Ali je tada imao nepunih 40 godina i već su se jasno vidjeli prvi znaci Parkinsonove bolesti (koja mu je službeno dijagnosticirana tri godine kasnije). Izgubio je jednoglasnom odlukom sudaca nakon 10 rundi.

Međutim, boksački povjesničari često ističu da se Ali zapravo umirovio tri puta:

Prvo (prisilno) umirovljenje (1967. – 1970.): Na vrhuncu snage oduzeta mu je licenca i titula jer je odbio otići u Vijetnamski rat.

Drugo umirovljenje (1979.): Nakon što je osvetio poraz od Leona Spinksa i po treći put osvojio naslov, Ali je objavio povlačenje.

Konačni povratak iz financijskih razloga (1980. – 1981.): Vratio se ostario i vidno usporen. Izgubio je od Larryja Holmesa (jedini prekid u karijeri) te konačno od Berbicka 1981., kada je stavio točku na omjer od 56 pobjeda (37 nokautom) i 5 poraza.

Je li on uistinu najbolji u povijesti? 

Ako pitate javnost, odgovor je: Da, Ali je najveći (The Greatest). Ali ako pitate strogu boksačku analitiku i statistiku, odgovor postaje znatno kompliciraniji.

U boksu se radi jasna razlika između pojma P4P (Pound-for-Pound) – najboljeg boksača bez obzira na težinsku kategoriju – i najboljeg teškaša.

Zašto DA:
Pobijedio je najjaču eru u povijesti: Ali je boksao u "Zlatno doba" teške kategorije. Pobijedio je zastrašujućeg Sonnyja Listona, neuništivog Joea Fraziera (u epskoj trilogiji) i mlađeg, u tom trenutku smatranog nepobjedivim, Georgea Foremana u mitskom meču "Rumble in the Jungle".

Tehnika koja je prkosila fizici: Prije Alija, teškaši su bili spori, statični razbijači. Ali je uveo rad nogu, brzinu lakog boka i refleksno izbjegavanje udaraca sa spuštenim gardom što nikada prije (a ni poslije) u teškoj kategoriji nije viđeno.

Zašto analitičari dvoje:

Strogi statističari poput onih na uglednom portalu BoxRec ili povjesničara koji gledaju isključivo "čiste" omjere, često na vrh P4P liste svih vremena stavljaju Sugara Raya Robinsona (koji je imao nevjerojatan omjer 174-19-6 i držao naslove u više kategorija) ili neporaženog Floyda Mayweathera Jr.-a (50-0).

Također, u čistoj teškoj kategoriji, Joe Louis drži rekord sa čak 25 uzastopnih obrana naslova, što je pothvat koji Ali nikada nije ostvario.

Veći od same statistike

Boks je egzaktna znanost u ringu, ali magija izvan njega ne može se izmjeriti brojevima. Muhammad Ali možda nema savršen, neporažen omjer poput Rockyja Marciana ili Mayweathera. Izgubio je pet puta jer je boksao predugo i odbijao odustati kada je tijelo reklo dosta.

No, ono što Alija čini najvećim jest činjenica da je on stvorio moderni sport. On je bio taj koji je uveo psihološki rat (trash talk), on je bio taj koji je diktirao uvjete televizijskim kućama i on je bio taj koji je zbog svojih uvjerenja riskirao zatvor i milijune na vrhuncu karijere.

Možda je Sugar Ray Robinson bio tehnički savršeniji boksač, a Joe Louis dugovječniji prvak, ali Muhammad Ali je bio i ostao – jedini i neponovljivi The Greatest.

Preminuo je 3.lipnja 2016. godine.