Evelina Rudan u novoj zbirci pjesama "Polje, slama, žudnja", objavljenoj u nakladi Frakture, poigrava se konvencijama i općim mjestima "ljubavi" nerijetko koristeći dugi stih kojim briše granicu između proze i poezije, istaknuto je na predstavljanju knjige.

Pjesnik, književni kritičar i esejist Branislav Oblučar ističe da je ljubav, premda nije jedina tema rada Eveline Rudan, nit koja se proteže kroz sva njezina djela. 

Bitna sastavnica ove zbirke je ludizam, poigravanje konvencijama i općim mjestima, dodaje napominjući da Rudan i u svojem prijašnjem djelu "Smiljko i ja si mahnemo" naglavce okreće temeljnu konvenciju ljubavne poezije po kojoj muškarac kao lirski subjekt žudi za šutljivom i pasivnom ženom koja je lirski objekt

Lirska kazivačica, ističe Oblučar, pojavljuje se kao demiurg, netko tko stvara vlastiti lirski svijet i kao ona koja ne vidi svoju ljubav kao intimnu ispovijest, već kao "vrstu zanata". 

Posebno se to ogleda u završnoj pjesmi, pjesmi "Adresar", u kojoj autorica kaže: "Ne znam tko si ti u svim ovim pjesmama, no Flaubert - to sam ja". 

"U središtu lirskog svijeta je objekt žudnje - muškarac odnosno adresar - kojeg lirska kazivačica na različite načine osmišljava, no kojeg ne može kontrolirati", dodaje kritičar. 

U velikom dijelu zbirke prisutna je intertekstualnost kroz različite tipove polja - književno, književno-teorijsko te ideološko, kojima autorica pokazuje svoje pjesničko umijeće. "Rudan sve pojmove iz tih polja prizemljuje i spušta te ih konkretizira unutar opipljivih ljubavnih situacija", opisuje kritičar kroz primjer pjesme "Zapadna kritika" u kojoj "imperijalna draga taktički osvaja objekt svoje žudnje". 

"Zavođenje postoji unutar fikcionalnog svijeta, ali i između djela i čitatelja, a koje se događa kroz odabrane riječi, ritam, zvuka, rime i stiha", ističe Oblučar te dodaje kako su pjesme često i digresivne i dugog stiha u kojemu se gotovo briše granica između proze i poezije. 

Frakturina urednica i pjesnikinja Monika Herceg ističe pak da, bez obzira na intertekstualnost, poezija Eveline Rudan ostaje komunikativna i bliska čitatelju jer, dodaje, svatko od nas bio je zaljubljen. 

Autorica ističe i kako joj je bilo važno da čitatelji, neovisno o poznavanju koncepata, prepoznaju žar kojim je djelo pisano. 

Rudan govori i da je ljubavna poezija koju su pisale pjesnikinje prije bila patnički pisana, a u novije vrijeme drčno te da je ona htjela odabrati srednji put između tih dviju krajnosti. 

"Zanimalo me kako će čitatelj doživjeti poluautoironičnu lirsku kazivačicu", dodaje autorica te govori kako joj je bilo važno poigravati se s književnim konvencijama, ali i uobičajenim parolama u književnosti, znanosti, politici. 

Proces zaljubljivanja proces je izmišljanja jer se zaljubljujemo u ideju osobe, a taj proces vidi se i u pisanju svake knjige, zaključuje autorica, jer u svakoj stvaramo zamišljeni svijet.