Dr. sc. Emily Ryall jedna je od najistaknutijih suvremenih figura u svijetu filozofije sporta. Kao profesorica na Sveučilištu Gloucestershire (UK) i bivša predsjednica Britanskog udruženja za filozofiju sporta (BPSA), Ryall godinama pomiče granice razumijevanja etičkih aspekata natjecanja. Njezin rad nije samo teorijski; ona se bavi gorućim pitanjima modernog sporta – od uloge tehnologije i VAR-a, preko transrodnosti u sportu, pa sve do moralnih dilema u treniranju opasnih disciplina.

Osim što predaje, Emily Ryall je aktivno uključena u rad raznih sportskih odbora i često surađuje s medijima poput BBC-ja kada su u pitanju etički skandali u sportu. Poznata je po tome što zagovara "prosvijećeni rizik" – ideju da sport ne smije postati sterilan i potpuno siguran, jer bi time izgubio svoju bit, ali da se njime mora upravljati etički.

Profesorica Emily Ryall trenutačno djeluje kao gostujuća profesorica na Fakultetu hrvatskih studija (FHS). Njezin angažman na FHS-u, kao i organizacija ove konferencije, ostvareni su zahvaljujući inicijativi i nastojanjima izv. prof. dr. sc. Matije Škerbića.

U svom keynote izlaganju govorite o riziku kao sredstvu samopotvrđivanja. Možete li objasniti zašto je, iz filozofske perspektive, rizik u sportu ključan za „smisleno životno iskustvo“, a ne samo opasna nuspojava? Često se pozivate na Johna Stuarta Milla u kontekstu individualne slobode. Kako se njegovo „načelo štete” primjenjuje u sportskom okruženju, gdje je rizik od ozljede često sastavni i prihvaćeni dio igre?

"U literaturi iz filozofije sporta dosta se raspravljalo o vrijednosti opasnih sportova. Jedan od ključnih radova napisao je John Russell 2005. godine pod naslovom The Value of Dangerous Sports, u kojem tvrdi da nas upravo zato što su te aktivnosti opasne prisiljavaju da se suočimo s pitanjima vlastite smrtnosti. Ljudi se dobrovoljno upuštaju u takve aktivnosti, ali one zahtijevaju i hrabrost i strah. U suštini, one nam pomažu da bolje razumijemo same sebe i odlučimo što nam je doista važno. Zbog toga život postaje bogatiji i ispunjeniji", rekla je Emily u razgovoru za Kodex.hr kojeg je vodila izv.prof.dr.sc.Ivana Greguric.

Tvrdite da treneri ne bi smjeli jednostavno prepustiti sve rizične odluke sportašima. Gdje bi trener trebao povući granicu između poštivanja autonomije sportaša i paternalističke zaštite? Koliko je treneru teško ostati objektivan u procjeni rizika kada se suočava s pritiskom rezultata, sponzora ili sportske kulture koja slavi „pobjedu pod svaku cijenu“?

"Moj rad temelji se na nedavno revidiranom poglavlju za knjigu The Ethics of Sports Coaching. U njemu moj koautor i ja polazimo od vrijednosti autonomije i slobodnog izbora, zbog čega se oslanjamo na Millov libertarijanizam. Međutim, također priznajemo ograničenja Millove pozicije i što ona mogu značiti u kontekstu sportskog treniranja, gdje je uloga trenera donekle paternalistička. Pokušavamo odgovoriti na pitanje kako trener može uskladiti svoju paternalističku ulogu sa slobodom sportaša da sam odabere koje će rizike prihvatiti. Na kraju tvrdimo da bi trener trebao pomoći sportašu da ostvari svoje ciljeve i vrijednosti, ali da trenerova stručna perspektiva može pružiti dodatno znanje i razumijevanje. Ipak, autonomija sportaša uvijek mora biti najvažnija".

Spominjete koncept „budućeg žaljenja“. Kako trener može procijeniti hoće li sportaš žaliti zbog neke odluke za 20 godina - primjerice igranja unatoč potresu mozga - čak i ako sportaš trenutno inzistira da je spreman za igru? Moderna sportska kultura često glorificira „igranje unatoč boli“. Smatrate li da sustav treba učiniti više kako bi zaštitio sportaše od njihova vlastitog natjecateljskog nagona u takvim trenucima?

"Kada je riječ o žaljenju sportaša, to je vrlo složeno područje i odnosi se na donošenje razumnih prosudbi. Trener ima svoj status zato što bi trebao posjedovati stručno znanje i razumijevanje svojega sporta. Uloga trenera nije samo prenošenje tehničkog znanja usmjerenog na izvedbu, nego i sposobnost sagledavanja sporta i položaja sportaša na holistički način. To znači da bi trener također trebao moći razumno procijeniti kakva bi osoba sportaš mogao postati u budućnosti i kako bi se kasnije mogao osvrtati na svoje sportsko iskustvo. Ako trener posjeduje znanje o rizicima u sportu i mogućim budućim posljedicama za sportaša, tada bi to znanje trebao prenijeti sportašu. Dobar odnos između trenera i sportaša trebao bi uzimati u obzir te rizike i mogućnost budućeg žaljenja sportaša."

Koliko su odluke sportaša doista „autonomne“ kada uzmemo u obzir pritisak vršnjaka, očekivanja navijača i inherentnu neravnotežu moći između trenera i sportaša? Kako definirate „neopravdanu štetu“ u sportu? Postoji li univerzalni standard ili se on mijenja ovisno o specifičnoj prirodi pojedine discipline?

"Jedno od ograničenja Millove filozofije jest to što se čini da pretjerano naglašava individualnu autonomiju. Svi smo pod utjecajem šire kulture i drugih ljudi, a pojam „slobodnog izbora” psihološki je jednako složen koliko i filozofski. Dobar trener mora prepoznati odnose moći i ublažiti dinamike koje ograničavaju ili pretjerano sputavaju individualnu autonomiju".

Kako gledate na ulogu tehnologije u smanjenju rizika? Olakšavaju li alati poput senzora za udarce (primjerice u kacigama) moralnu odgovornost trenera ili samo dodatno kompliciraju proces donošenja odluka?

"Uloga tehnologije u smanjenju štete može biti korisna u neposrednom kontekstu, ali jedna od neželjenih posljedica sigurnosne tehnologije, osobito u opasnim sportovima, jest da ljudi potom traže još veće rizike. To bi moglo pružiti dodatni argument Russellovoj tvrdnji da ljudi traže rizične aktivnosti radi samopotvrđivanja. Ako se neki sport počne doživljavati sigurnijim, aktivnosti se često mijenjaju kako bi ponovno povećale razinu rizika."

Kao član organizacijskog odbora ove konferencije u Zagrebu, što vidite kao najveći etički izazov s kojim će se globalni sport suočiti u sljedećem desetljeću?

"Mislim da trenutno postoje dva rizika koja predstavljaju najveću prijetnju globalnom sportu. Prvi su učinci klimatskih promjena. Sve češći ekstremni vremenski uvjeti smanjit će održivost elitnog i poluprofesionalnog sporta te povećati njegove troškove. Organizacija događaja, kao i putovanja sportaša i gledatelja, postat će skuplji, a pritom će rasti i zdravstveni rizici za sportaše koji se natječu u sve ekstremnijim uvjetima. Drugi izazov je razvoj umjetne inteligencije, osobito njezin utjecaj na profesionalni sport. Iako je sport nužno ljudska aktivnost, postoji opasnost da će na profesionalnoj razini odluke o odabiru sportaša donositi umjetna inteligencija. Profesionalni sportaši već su izrazito komodificirani i instrumentalizirani, a postoji bojazan da će se to dodatno pojačati sve većim prikupljanjem i analizom podataka o pojedinim sportašima i njihovim izvedbama. Prepuštanje odluka umjetnoj inteligenciji smanjuje autonomiju sportaša i potiskuje ljudsku prosudbu u treniranju i sportu", zaključila je naša sugovornica.