Dok Bruxelles donosi zakone o zelenoj tranziciji, a mi kupujemo pametne telefone i električne romobile, iza kulisa se vodi brutalni geopolitički rat za kontrolu nad kritičnim sirovinama. Onaj tko drži rudnike litija, kobalta i rijetkih zemnih metala, taj doslovno posjeduje ključeve budućnosti i diktira cijenu našeg života.

Kad god u ruku uzmete svoj pametni telefon, sjednete u noviji automobil, upalite klima-uređaj ili bacite pogled na solarni panel, vi zapravo koristite "plodove" najčuvanije i najopasnije tajne moderne svjetske ekonomije.

Europa, a s njom i Hrvatska, u jeku je velike tranzicije prema "zelenom" i digitalnom društvu. Međutim, ta tranzicija ima svoju mračnu stranu o kojoj se rijetko govori na političkim govornicama. Ona ne ovisi o čistom zraku i dobrim namjerama, već o teškim metalima i sirovinama koje se kopaju u utrobi zemlje: litiju, kobaltu, niklu, grafitu i rijetkim zemnim metalima (poput neodimija i disprozija).

Bez njih, baterija za vaš mobitel ne može držati napon, motor električnog vozila se ne može pokrenuti, a vjetroelektrane ne mogu proizvoditi struju. Pitanje svih pitanja u modernoj geopolitici stoga glasi: Tko zapravo kontrolira te rudnike i zašto je Europa u panici?

Veliki azijski šah-mat: Kako je Peking tiho pokupovao planet

Dok su zapadne ekonomije proteklih dvadeset godina bile zabavljene financijskim špekulacijama i razvojem softvera, Kina je igrala dugoročnu igru na ploči s realnim resursima. Rezultat? Danas svjedočimo gotovo apsolutnom monopolu.

Iako se sami rudnici fizički nalaze na različitim krajevima svijeta – od Demokratske Republike Kongo u Africi do "litijskog trokuta" u Južnoj Americi (Čile, Argentina, Bolivija) – vlasnici koncesija i operativci na terenu u golemom su postotku kineske državne korporacije.

No, prava moć ne leži samo u kopanju, nego u preradi. Čak i kada se litij iskopa u Australiji, on odlazi brodovima na preradu u Kinu. Peking danas kontrolira:

Preko 60% svjetske prerade litija.

Gotovo 70% kapaciteta za proizvodnju baterija za električna vozila.

Nevjerojatnih 80% do 90% tržišta rijetkih zemnih metala, bez kojih je moderna vojna i mikročipska industrija potpuno paralizirana.

Zapad se probudio prekasno. Shvatili su da su zamijenili jednu ovisnost drugom: nekadašnju ovisnost o arapskoj nafti zamijenili su potpunom ovisnošću o kineskim sirovinama.

Zašto je kontrola rudnika opasnija od kontrole nafte?

Kontrola nad rudnicima kritičnih sirovina nije samo pitanje enormne zarade; to je alat za geopolitičko ucjenjivanje i ekonomski darvinizam.

Najbolji primjer tome vidimo na europskom tržištu automobila. Europski automobilski divovi (poput Volkswagena, Mercedesa i Renaulta) nalaze se u dubokoj krizi i prisiljeni su rezati troškove te gasiti pogone. Zašto? Zato što Kina drži cijeli vertikalni lanac opskrbe. Kineski proizvođači kontroliraju sve – od sirove rude u afričkom rudniku, preko rafinerije u Shenzhenu, pa sve do gotovog čipa i baterije. Zbog toga njihova vozila na europsko tržište dolaze s cijenom kojoj europska autoindustrija, opterećena birokracijom i skupom energijom, jednostavno ne može parirati.

Ako sutra izbije bilo kakav ozbiljniji trgovinski rat oko Tajvana ili carina, Peking ne mora ispaliti ni jedan metak. Dovoljno je da uvede restrikcije na izvoz prerađenog litija ili neodimija i zapadna visokotehnološka industrija staje u roku od nekoliko tjedana.

Bitka pred našim vratima: Od Bruxellesa do susjedstva

Svjesna da joj prijeti potpuni ekonomski kolaps ako ostane bez sirovina, Europska unija je pokrenula dramatičnu akciju pod nazivom Zakon o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act). Cilj je jasan: smanjiti ovisnost o Kini i pod svaku cijenu otvoriti rudnike i prerađivačke pogone na tlu Europe.

Međutim, tu se Europa sudara s vlastitim paradoksom. Svi žele pametne telefone, čistu energiju i električne automobile, ali nitko ne želi golemi površinski rudnik u svom dvorištu.

Najbolji primjer tog brutalnog licemjerja i geopolitičkog pritiska odvija se u našem neposrednom susjedstvu, u Srbiji. Projekt "Jadar" i planirano rudarenje litija pretvorili su susjednu zemlju u poligon na kojem zapadni politički vrhovi pod svaku cijenu pokušavaju osigurati sirovine za svoje tvornice, ignorirajući masovne prosvjede lokalnog stanovništva koje opravdano strahuje od ekološke katastrofe i zagađenja pitke vode. Zapad želi litij pod svaku cijenu, ali preferira da se ekološki ceh plati na periferiji Europe, a ne u njemačkim ili francuskim regijama.

Kako se ovaj globalni rat prelama preko leđa građana Hrvatske?

Za prosječnog čitatelja u Hrvatskoj, ova tema nije daleka apstrakcija s televizije. Ona izravno utječe na tri ključne stvari:

Skuplji životni vijek tehnologije: Dok god Europa nema svoje stabilne lance opskrbe, svaka geopolitička trzavica značit će skok cijena elektronike, kućanskih aparata i automobila u našim trgovinama.

Udar "zelenog protekcionizma": Kako bi penalizirala uvoz materijala s visokim ugljičnim otiskom (u čijoj preradi Kina koristi ugljen), EU uvodi stroge CBAM poreze. Rezultat? Poskupljenje uvoznog čelika, aluminija i sirovina, što automatski podiže cijene gradnje i novih stanova, čak i ovdje u zagrebačkom prstenu.

Tržište rabljenih vozila: Zbog kaosa s cijenama novih, električnih i hibridnih vozila koji ovise o azijskim baterijama, prosječan hrvatski građanin biva prisiljen i dalje kupovati rabljene dizele i benzince, čija cijena na domaćem tržištu drastično raste jer novih, priuštivih automobila za srednju klasu jednostavno nema.

Novi hladni rat ne vodi se tenkovima i avionima, već bagerima, koncesijama i kemijskim procesima prerade metala za koje većina ljudi nikada nije čula. Onaj tko kontrolira rudnike, kontrolira i napredak. Europa je u ovoj igri trenutno u teškom nokdaunu, a hoće li se uspjeti izvući bez da uništi vlastitu ekologiju i pregazi prava svojih satelitskih država, pitanje je koje će odrediti sudbinu idućih generacija. Uključujući i nas u Hrvatskoj.