Benedikt XVI., rođen kao Joseph Alois Ratzinger, bio je 265. poglavar Katoličke Crkve, papa od 19. travnja 2005. do svojeg odreknuća 2013. Kardinalska konklava izabrala je Josepha Aloisa Ratzingera za papu 19. travnja 2005. godine.

Rodio se 16. travnja davne 1927. godine, a umro je posljednjeg dana 2022. godine.

Prije izbora za papu, Benedikt je gradio istaknutu karijeru teologa i prefekta Kongregacije za nauk vjere. Njegovo se papinstvo suočilo s nekoliko izazova, uključujući smanjenje broja zvanja i pohađanja crkve, rasprave koje izazivaju podjele o smjeru crkve i učinke skandala koji je započeo kasnih 1990-ih oko crkvenog postupanja s brojnim slučajevima seksualnog zlostavljanja od strane svećenika. Navodeći zdravstvene probleme, 2013. postao je prvi papa koji je podnio ostavku od Grgura XII. 1415. godine, piše Britannica.

Njegov je otac bio policajac, a majka kuharica u hotelu. Najmlađi od troje djece, Ratzinger je imao šest godina kada su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj 1933.; njegovi roditelji, koji su bili uvjereni katolici, bili su neprijateljski raspoloženi prema režimu. Ratzinger je ušao u sjemenište 1939. godine, dvije godine kasnije  bio je prisiljen pridružiti se Hitlerovoj mladeži, a 1943. je unovačen u njemačku vojsku, služeći u protuzrakoplovnoj jedinici u Bavarskoj prije nego što je poslan u Mađarsku da postavi tenkovske zamke 1945. Dezertirao je u travnju te godine, a američke su ga snage zarobile i kratko držale u zarobljeništvu.

Nakon rata Ratzinger je nastavio školovanje u sjemeništu; za svećenika je zaređen u lipnju 1951. Godine 1953. dobio je doktorat iz teologije na Sveučilištu u Münchenu. Nakon što je 1957. stekao licencu za profesore, predavao je dogmu i teologiju na Visokoj školi za filozofiju i teologiju u Freisingu do 1959., kasnije je prešao na Sveučilište u Bonnu (1959–69), a predavao je i na sveučilištima u Münsteru (1963–66) i na Tübingenu (1966–69). Godine 1969. prešao je na Sveučilište u Regensburgu, gdje je kasnije postao potpredsjednik.

Tijekom svoje duge akademske karijere Ratzinger je napisao niz važnih teoloških djela, uključujući Uvod u kršćanstvo (1968.) i Dogma i otkrivenje (1973.). Njegov rad u teologiji privukao je pozornost kelnskog nadbiskupa Josepha Fringsa, koji je zamolio Ratzingera da bude njegov stručni suradnik na Drugom vatikanskom saboru (1962.–65.). Jedna od naprednijih osoba u Vijeću, Ratzinger se suprotstavio onima koji su se nadali ograničiti reformu. Pridonio je dokumentu koji je oštro kritizirao Svetu kongregaciju svetog ureda i koji je na kraju doveo do njezine reorganizacije od strane pape Pavla VI. (1963.–78.) u Kongregaciju za nauk vjere.

Ratzingerove sveučilišne godine donijele su, međutim, transformaciju njegovih pogleda. Studentski prosvjedi i osude kršćanstva kojima je svjedočio dok je predavao u Tübingenu podsjetili su ga na taktiku nacista i postupno ga naveli da usvoji konzervativniju teološku perspektivu.

U ožujku 1977. Ratzingera je Pavao VI. imenovao nadbiskupom Münchena i Freisinga, koji mu je tri mjeseca kasnije dodijelio kardinalski šešir. Dana 25. studenoga 1981., njegov prijatelj papa Ivan Pavao II. (1978. – 2005.), kojeg je dobro poznavao od 1977., postavio ga je za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Papa i njegov prefekt dijelili su sličnu povijest, obojica su živjeli pod totalitarnim režimima, a njihovi pogledi na Crkvu bili su uglavnom isti. Više od dva desetljeća Ratzinger je bio papin najbliži savjetnik.

Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, vatikanskog ureda odgovornog za očuvanje katoličkog nauka i procjenu prema kanonskom pravu naloga za disciplinski postupak protiv klera, Ratzinger je stekao reputaciju tvrdolinijaša. Osudio je teologiju oslobođenja i potisnuo liberalnije teologe poput Brazilca Leonarda Boffa i Amerikanca Charlesa Currana.

Unatoč njegovoj reputaciji, čak su i njegovi najoštriji kritičari prepoznali njegovu inteligenciju i sposobnost da raspravlja o kontroverznim stvarima u objektivnom i nezainteresiranom duhu. Također je bio prepoznat po svojoj poniznosti i blagosti kao i po svojim brojnim talentima; govorio je nekoliko jezika i bio je vrsni pijanist, s posebnom naklonošću prema Mozartu. 

Ratzingerov izbor za papu drugog dana konklave bio je pomalo iznenađenje zbog njegova statusa vodećeg kandidata; gotovo se nikada ne biraju favoriti, što je činjenica koja se odražava u popularnom izrazu: "Onaj tko uđe kao papa, odlazi kao kardinal." Njegov položaj kod kardinala izbornika očito je bio osiguran njegovom dugom službom Ivanu Pavlu i njegovom odanošću učenju i idealima svog prethodnika. Homilija koju je održao u sklopu sprovoda za papu također je povećala njegov ugled. Iako je rekao da se molio da ne bude izabran, Ratzinger je ponizno prihvatio njegov izbor 19. travnja 2005., postavši sa 78 godina najstariji novoizabrani papa od Klementa XII. (1730.-40.).

Njegov odabir imena Benedikt XVI. podsjetio je na svetog Benedikta Nursijskog, sveca zaštitnika Europe i utemeljitelja zapadnog monaštva, kao i na ranije pape istog imena, uključujući Benedikta XV. (1914.–22.), koji je nastojao posredovati između zaraćenih strana tijekom Prvog svjetskog rata. Benedikt XVI. odmah je poduzeo korake za nastavak dijaloga Ivana Pavla s judaizmom i islamom te s drugim kršćanskim crkvama. Nadalje, izjavio je da će jedan od ciljeva njegova papinstva biti revitalizacija Katoličke crkve u Europi. Benedikt je također naznačio da će zadržati konzervativnu ortodoksiju svog prethodnika u pitanjima seksualnosti, svećeničkog celibata i crkvene organizacije.

U veljači 2013. Benedikt je najavio da će podnijeti ostavku krajem tog mjeseca, navodeći kao razlog zabrinutost zbog starosti i zdravlja. Njegov posljednji javni govor na Trgu svetog Petra privukao je više od 50 tisuća ljudi. Dana 28. veljače službeno je podnio ostavku, uzevši titulu pape emeritusa i izazvavši nagađanja o tome hoće li ovaj presedan poslužiti normalizaciji ostavke budućih papa. Izbor pape Franje koji je uslijedio doveo je papinstvo na neistražen teritorij s dvojicom papa koji su živjeli u Vatikanu.

Godine 2022. izvješće koje je naručila nadbiskupija u Münchenu optužilo je umirovljenog papu za loše postupanje u najmanje četiri slučaja seksualnog zlostavljanja od strane svećenika dok je on bio tamošnji nadbiskup. Benedict je zanijekao nedjelo u tim slučajevima, ali je zamolio za oprost zbog svog vođenja slučajeva.