Prema izvješćima međunarodnih medija, nakon optužbi turskog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja protiv Ferrera zbog zlouporabe dominantnog položaja na tržištu lješnjaka, prošle je godine postignut sporazum. Sporazumom je propisana obveza grupe da godišnje kupuje najmanje 45.000 tona lješnjaka iz Turske. To je značajna količina, u skladu s ulogom Turske kao ključnog dobavljača u globalnom lancu opskrbe. Međutim, za 2025. godinu isti je sporazum revidiran: minimalne kupnje smanjene su na 30.000 tona zbog smanjene dostupnosti proizvoda i problema s kvalitetom povezanih s lošim proljetnim vremenom i pritiskom insekata. Ova prilagodba priznaje utjecaj koji je priroda imala na žetvu. Ali ravnoteža ostaje krhka: turska tijela za zaštitu tržišnog natjecanja mogla bi izreći kazne ako Ferrero potvrdi svoju odluku da ne kupuje lokalno uzgojene lješnjake, baš kada su cijene porasle s 9.000 na 18.000 dolara po toni.

Udvostručenje cijena najjasniji je prikaz neravnoteže između ponude i potražnje. Sezona 2025., obilježena lošom žetvom i problemima s kvalitetom, smanjila je dostupnost lješnjaka na tržištu. U tim uvjetima cijene rastu, a lanci opskrbe postaju kruti. Za poljoprivredne proizvođače, viša cijena može se činiti kao djelomična kompenzacija za niži urod; s druge strane, za velike kupce to znači veće troškove i potrebu preispitivanja planova nabave, vremena i količina. Dinamika je tipična za poljoprivredne proizvode: kratkoročna elastičnost ponude je ograničena, jer se ne uzgajaju "dodatni" lješnjaci po dekretu, a vremenski poremećaji istovremeno utječu na velika područja. Tome se dodaju i problemi s kvalitetom zbog insekata, nije samo pitanje količine: dostupni proizvod također može ne zadovoljavati standarde koje zahtijevaju prerađivačke industrije. Rezultat je napeto tržište, gdje je svaka tona važna.

Kada je kupac posebno važan za sektor - poput Ferrera u sektoru lješnjaka - rizik od ugovorne neravnoteže je stvaran. To je srž intervencije turskog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja. Optužba za zlouporabu dominantnog položaja ima za cilj spriječiti ponašanja koja, iskorištavanjem kupovne moći, mogu iskriviti tržište ili kazniti dobavljače. Prošlogodišnji sporazum, s obvezom kupnje najmanje 45.000 tona, bio je ključan za stabilizaciju potražnje i pružanje predvidljivosti lancu opskrbe. Naknadno smanjenje na 30.000 tona za 2025., motivirano padom proizvodnje i fitosanitarnim problemima, uvodi element fleksibilnosti. Ali u kojoj mjeri iznimna priroda sezone može opravdati daljnji korak unatrag? Ovo je ključno pitanje. Dok je odgovor turskih vlasti da se ograničenja moraju poštivati, za velikog kupca, iskušenje odugovlačenja suočenog s udvostručenim cijenama je snažno. Ovdje se pravo tržišnog natjecanja susreće sa stvarnošću klimatskih nepogoda: kako se ugovorne obveze i ekonomska održivost mogu uravnotežiti u dobroj vjeri?

Izgledi za kazne u Turskoj stavljaju Ferrero na operativno i strateško raskrižje. S jedne strane, postoji potreba za osiguranjem kontinuiteta proizvodnje, štiteći marže u razdoblju rastućih troškova. S druge strane, tu je predanost - i regulatorna pažnja - tržištu koje ostaje ključno za globalni lanac opskrbe lješnjacima. Odluka da se ne kupuje iz te zemlje, upravo na vrhuncu cjenovne napetosti, antimonopolska tijela smatraju potencijalnim iskrivljavanjem. Koliko je važan ugled brenda koji je svoje ime povezao s poljoprivrednom regijom i tisućama dobavljača u ovom kontekstu? Općenito, to je klasični izazov upravljanja rizicima duž lanca opskrbe: količine, kvaliteta, cijena, usklađenost. Alati poput dugoročnih ugovora, klauzula o fleksibilnosti i minimalnih obveza služe za raspodjelu rizika između poljoprivrednika i industrije. Ali nijedan ugovor ne može izbrisati lošu sezonu: može samo ublažiti njezine učinke ako stranke surađuju. Smanjenje na 30.000 tona ide u tom smjeru. S druge strane, potpuno odricanje od kupnje otvorilo bi vrata sankcijama i dodatno pogoršalo klimu.

Što sve to znači za turske poljoprivrednike i proizvodne linije u Albi? Za prve je zajamčeni pristup ključan, još više kada je žetva loša: stabilan kupac ublažava volatilnost prihoda. Međutim, za industrijsko središte redoviti pristup sirovinama podržava planiranje i ublažava prijetnju povećanja cijena za krajnjeg potrošača. Ako cijene lješnjaka ostanu na očekivanim razinama - od 9.000 do 18.000 dolara po toni - pritisak na račune slastičarskih tvrtki je očit. Rizik od prebacivanja dijela troškova duž lanca vrijednosti ne može se isključiti, s neizbježnim posljedicama na maloprodajne cijene. Ali goruće pitanje je drugo: je li bolje skupo platiti i održavati lanac opskrbe u pokretu ili pauzirati kako bi se izbjegle skupe kratkoročne odluke? Odgovor nije jasan. Ovisi o vremenskom horizontu, težini potencijalnih sankcija, sposobnosti apsorpcije izvanrednih troškova i, na kraju, ali ne i najmanje važno, strateškoj vrijednosti koja se pripisuje odnosu s Turskom.