Ogromna je stvar dvaput biti proglašen trenerom godine. I to kao stranac. Velika je stvar i biti gost tog istog nogometnog trenera Željka Kopića u glavnom gradu Rumunjske Bukureštu, gdje naš domaćin jako uspješno vodi Dinamo. No ovo nije priča o Kopiću, bit će vremena i za to, za koji dan na našem portalu objavit ćemo razgovor s uspješnim Slavoncem.

Ovo je priča o jednom lijepom gradu, kojeg vjerujem većina Hrvata nikada nije posjetila, a možda ni neće. Mnogi vjerojatno misle da tu i nemaju posebno što za vidjeti, ali iznenadili bi se. Jako. Poput mene.

Velik grad, s oko 2 milijuna stanovnika, posebno lijep noću, tada počne sjajiti nekako drugačije. Mnoštvo je onih skupih restorana, cijela jedna ulica samo su restorani, a okolo jezero. Kao da, probajte zamisliti na zagrebačkom Jarunu ide jedan do drugog "fancy" restoran. Onih u kojima se dobro jede, ali je važno i biti viđen, parkirati što bolji automobil. U nekoliko dana provedenih u rumunjskoj prijestolnici uvjerio sam se da se Rumunji vole pokazati, stvarno vole skupe automobile, lijepo se odijevaju, iako naravno ima i automobila srednje europske klase na ulicama, kao nažalost i prosjaka. Ali to tako jest u velikim europskim metropolama. 

Promet je posebna priča i obećao sam sebi da ću barem neko vrijeme biti manje nervozniji u groznom ZG prometu. Gužve na ogromnim avenijama malog Pariza su nesnosne, kao da svi žele od točke A do točke B doći u svojim limenim ljubimcima, iako imaju jak javni prijevoz i mogu birati s pazite sad metroom, autobusima, tramvajima i trolejbusima. Stalno se trubi, kao da je to zaštitni znak vožnje po Bukureštu, sirene hitne pomoći čuju se svakih pola sata, čak i kroz noć.

I dok, znamo to, Zagreb nažalost nikada neće dobiti metro, za rubriku vjerovali ili ne, Rumunji podzemnu željeznicu imaju od davne 1979. godine kada je prometovala jedna linija. Danas ih imaju 5, a u izradi je šesta, posebno važna - kopa se po gradu, gradi se linija koja će grad povezivati sa zračnom lukom Henri Coanda, nazvana po poznatom rumunjskom izumitelju. Podzemna željeznica je stvarno čudo, primjerice do dva od mnogih shopping centara možete doći direktnom linijom, da ni ne izlazite na svjetlo dana. To je posebno vrijedno u ovim hladnim zimskim danima jer iako aplikacija pokazuje da je u Bukureštu minus šest, osjećaj je zapravo da je mnogo hladnije i zbog vjetra koji je nemilosrdno puhao pa je prava temperaturna vrijednost bila sigurno i minus 12.

Kakav samo stadion imaju, a na njemu igra i Dinamo iz Bukurešta. Zlobnici bi rekli, ajde dobro, barem da neki Dinamo ima veleban stadion, a ne ona maksimirska stamota. Ok, nije ovo stadion Dinama,  ali na njemu su domaćini dok im se ne sagradi budući prekrasan dom. 

Još malo o samom gradu i Rumunjskoj. Iako su u Europskoj uniji zadržali su svoju valutu (rumunjski lej) pa recimo 100 leja dijelite s 5 i dobijete cijenu u eurima. Karticama možete plaćati gdje god poželite, a neki dućani uzimaju i eure, iako baš ih i nema mnogo, barem iz moga iskustva. Naravno, posvuda možete promijeniti eure, najbolje u ovlaštenim mjenjačnicama, nikako ne u zračnoj luci, gdje su tečajevi lošiji i provizija vas "odere".

Cijena hrane slična kao u Hrvatskoj, kava, opet iz mog iskustva tu negdje, možda malo jeftinija nego u nas. I da, ako ste od ljubitelja pekarskih proizvoda, ne brinite, ima toga i u Bukureštu, probajte obavezno covrig, pecivo slično perecu. 

Eto, moj prvi posjet Bukureštu ugodno me iznenadio. Imam (opet) poziv Dinamovog trenera da dođem. Lako moguće. Taman kad krene bitka za naslov državnog prvaka. Dinamo!