KODEX.hr

KODEX.hr

Svjedočanstva obitelji stradalih u Domovinskome ratu: Djeca moraju znati kako je njima omogućeno da uživaju slobodu

Foto: HINA/ Daniel KASAP

U vrijeme kada se prisjećamo stradalih u Domovinskome ratu, donosimo svjedočanstva obitelji čiji su najmiliji tada pogubljeni, a unatoč tome inzistiraju da nove generacije gradimo u Vukovaru i učimo ih poštovanju prema svima.

"On je bio pun života. Uvijek je oko njega bilo veselo, uvijek je bilo živo. Voljeli su ga i stari i ljudi, i ti mladi ljudi njegovih godina. Imao je on svoje planove. Zadnja njegova nekakva luda ideja koja se sjećam je želio izmisliti stroj koji bi vezao goblen."

Stroj koji bi vezao goblen trebao je biti za njegovu stariju sestru, Ljiljanu Alvir, predsjednicu Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, koja se sa sjetom prisjeća svog Roberta. Izgubio mu se svaki trag kada se s 19 godina probijao prema Vinkovcima u smjeru Petrovačke šume, kada je padao Grad Heroj. Njegov suborac obitelji je ispričao da tamo u kukuruzište ranjen, a vjeruje se i pogubljen.

"Čovjek kada umre, čovjek može biti beskućnik ako nema kuću, ali on je beskućnik, on i dalje postoji, on je beskućnik. To je jedna izuzetno teška situacija, ali on i dalje postoji. Ali čovjek koji umre, a nema svoj grob, kao da nije ni postojao, kao da ga nikada nije bilo", izjavila je za Media servis.

Tri i pol desetljeća Ljiljana traži svoga brata, a nestalih iz Domovinskog rata još je 1724. Predsjednica podružnice Vukovarsko-srijemske županije Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Veronika Soldo u ožujku 1991. godine zbog bolesti ostala je bez majke, a onda joj je u Domovinskome ratu nestao i otac. Imala je svega dvije i pol godine, prepričava nam.

"Ja, nažalost, nemam sjećanja na moga oca. Sve ono što sam naučila o njemu je bilo kroz priču bake i djeda koji su me othranili. Po njihovim pričama, on je bio vrijedan, uvijek je htio pomoći, zaposlio se u policiji, u Ministarstvu unutarnjih poslova i kada je krenula agresija na Republiku Hrvatsku, on je aktivno sudjelovao u obrani grada."

Tada se nadala da će se i njen otac vratiti. Njegovo ime bilo je na popisu onih posljednji puta viđenih u vukovarskoj bolnici. Tada je postalo jasno da ga više neće vidjeti. Nakon desetljeća traganja, identifikacija tijela 2001. godine potvrdila je: otac joj je pogubljen na Ovčari.

"Ja sam bila tad na pragu puberteta i sad imam svoju djecu i vidim kako i neke sitnice utječu na njih, a možete misliti kako je onda kad odrastaš i bez oca i bez majke, to da ne možeš nikoga zvati ocem i majkom ostavi traga na cijeli život. Ja imam sad 37 godina i cijelu mi život fali što nisam imala i mamu, i tatu, i brata i sestru, pošto sam jedinica."

Ipak, svoju je obitelj odlučila razvijati upravo tamo.

"Ja vama ne mogu opisati taj ponos. Znači, otac mi je bio hrvatski policajac, hrvatski redarstvenik, moj je sin odlučio baštiniti to njegovo što on nije do svoga života mogao služiti domovini, do svoje mirovine, nego je na najokrutniji mogući način skončao svoj život. Tako da izniman ponos i srednja kćer također razmišlja o Policijskoj akademiji tako da možete misliti koliko to emocija u meni budi kada znaš da ti dvoje djece želi nastaviti očevim putem."

Veronika budućnost grada vidi u djeci koja se u njemu podižu, a djecu odgaja tako da poštuju svakoga. Vrijeme je da neke druge generacije nastave razvijati, među ostalim, i stroj za goblene, kakav je Ljiljanin brat njoj htio napraviti.

"Obitelji koji su izgubile svoje najmilije su najjači u želji da mladi koji danas stasaju, znači koji djeca koja se rađaju, koja će se roditi da ne osjete ono što su od ove obitelji prošle, da žive u miru i da im se pruži ta jedna perspektiva jednog dobrog, sigurnog, slobodnog života u kojem će oni uživati. Ta djeca moraju znati na koji način i kako je njima omogućeno da uživaju slobodu, ali se ne smije opterećivati stalno, pustiti im da žive."

Ako imate priču javite se na urednik@kodex.hr.