Iako je prelazak na euro početkom 2023. godine izazvao brojne rasprave o poskupljenjima i nostalgiji za kunom, napuštanje eurozone, tzv. "Croxit" iz monetarne unije bio bi nepovratan korak s dalekosežnim ekonomskim i političkim posljedicama.  

Povratak vlastitoj valuti donio bi samostalnost u vođenju monetarne politike, ali bi istovremeno izložio malu i otvorenu ekonomiju poput hrvatske velikim potresima na globalnom financijskom tržištu.

Zašto bi netko uopće zagovarao izlazak?

Zemlje koje zadržavaju vlastitu valutu imaju određene poluge upravljanja gospodarstvom koje članice eurozone nemaju.

Monetarni suverenitet i kontrola kamatnih stopa: Hrvatska narodna banka (HNB) ponovno bi samostalno određivala referentne kamatne stope i prilagođavala ih isključivo potrebama domaćeg gospodarstva, a ne cijele eurozone.  

Mogućnost devalvacije za poticanje izvoza: U slučaju krize, slabljenje domaće valute pojeftinilo bi hrvatske proizvode i usluge u inozemstvu, čime bi izvozni sektor i turizam privremeno postali konkurentniji.

Simbolički i emotivni faktor: Povratak kune zadovoljio bi dio javnosti koji odlazak domaće valute doživljava kao gubitak nacionalnog identiteta.

Ekonomski rizici: Cijena napuštanja eura  

Hrvatsko je gospodarstvo visoko "eurizirano" i većina štednje građana, kredita i trgovačkih ugovora vezana je uz euro. Nagli izlazak stvorio bi niz sistemskih rizika. 

Krediti s valutnom klauzulom u eurima ostali bi u eurima, dok bi se plaće isplaćivale u novoj kuni. Bilo kakvo slabljenje kune povećalo bi mjesečne rate kredita.

Izlazak iz zaštićenog kišobrana Europske središnje banke (ECB) povezao bi se s većim rizikom države, što bi podiglo kamate za zaduživanje države, tvrtki i građana.

Ponovno bi se uveli troškovi konverzije pri svakom uvozu, izvozu ili dolasku stranih turista, što bi stvorilo financijski šum u turizmu i maloprodaji.

Strani ulagači cijene stabilnost koju pruža euro; napuštanje eurozone moglo bi smanjiti priliv izravnih stranih ulaganja.

Kako bi to izgledalo u praksi? 

Sam proces konverzije bio bi iznimno složen i skup. Bilo bi potrebno tiskati i distribuirati stotine milijuna novčanica i kovanica nove kune, prilagoditi sve bankarske i računovodstvene softvere te zakonski regulirati konverziju svih ugovora.  Uz to, rizik od naglog bijega kapitala i pad vrijednosti tečaja nove kune natjerao bi središnju banku na ubrzano trošenje deviznih pričuva ili uvođenje stroge kontrole protoka novca.  

Napuštanje eurozone teorijski vraća potpuni nadzor nad vlastitim novcem u ruke domaće politike, ali u praksi nosi znatne financijske troškove i rizike. Za malu i uvozno ovisnu ekonomiju, stabilnost tečaja i zaštita koju pruža eurozona za sada ostaju ključni oslonci gospodarskog sustava.