Uoči najvećeg kršćanskog blagdana, s akademkinjom i znanstvenom savjetnicom u Institutu za etnologiju i folkloristiku Jasnom Čapo razgovarali smo o starim hrvatskim uskrsnim običajima. Etnologinja, istraživačica i sveučilišna profesorica autorica je i knjige "Hrvatski uskrsni običaji", koja je prošli tjedan doživjela svoje zvučno izdanje.

Knjiga ne pokriva samo hrvatske običaje u državnim okvirima nego cijeli hrvatski etnički prostor i važna je za hrvatski identitet, kaže Čapo:

"Devedesete su godine buđenja traganja za hrvatskim identitetom, godine obnove puno tradicija. Onda je ekipa tadašnja u Institutu krenula u objavljivanje ključnih sintetičkih djela o hrvatskoj tradicijskoj ili narodnoj kulturi. Jedna od tih knjiga je i ova knjiga o Uskrsu".

U tom smislu Jasna Čapo za Media servis kaže da se 90-ih počela događati takozvana retradicionalizacija:

"To jest, obnove starih tradicija, možda nekih koje nisu bile niti prakticirane tijekom socijalizma jer je religija, religioznost, pučka pobožnost u doba socijalizma bila zatvorena u kuće. I sad odjednom od 90-ih na dalje opet izlazi na ulicu, izlazi u zajednicu, tamo gdje je prije cvalo".

Knjiga se bazira na objavljenim i u manjoj mjeri arhivskim izvorima i opisima hrvatskih narodnih običaja većinom od kraja 19. stoljeća pa do polovice 20. stoljeća. Cjelokupni sklop korizmeno-uskrsnih običaja je prožet kršćanstvom i proizlazi iz njega, kaže Čapo.

"Specifično je za to da su od neke liturgijske ideje ljudi razvili svoj običaj, tome su dali neki svoj pečat, povezali su ga s nečim što se događalo u prirodi, s buđenjem prirode, sa sijanjem. Povezali su ga s nekakvim društvenim zbivanjima u svojoj zajednici. Tako da je došlo do prožimanja kršćanskog, crkvenoga s jedne strane i narodnoga, pučkoga".

Pučka ili narodna pobožnost sve interpretira u svojoj svakodnevici, kaže naša sugovornica pa daje primjer Cvjetnice kada se obilježava Isusov svečani ulazak u Jeruzalem.

"Stoga imamo ove izrade specijalnih ukrasa za Cvjetnicu koje se razlikuju na sjeveru i jugu Hrvatske zato što svaki kraj koristi one biljke tipične za njegovo područje, to su masline i palme na jugu, odnosno drijenak i cice mace na sjeveru. Mi tek u novije doba, možda u zadnjih 40, 50 godina imamo to da su se maslinove grančice proširile i na sjever".

Hrvatska je mala, ali jako različita i u kulturnom smislu, a različite su i tradicije diljem zemlje kada je riječ o pripremi za Uskrs ne samo kroz Veliki tjedan već i kroz cijelu korizmu.

"Ako nemamo ništa zajedničko sve hrvatsko, svaki lokalitet ima nešto svoje specifično i posebno jer je to dio te priče o identitetu, to je dio te priče da se mi želimo od susjeda malo razlikovati, mi želimo možda pokazati neku lokalnu inventivnost".

Čapo među njima ističe procesije.

"S time da je možda manje poznato ili ljudi ne razmišljaju na taj način da su procesije muke i smrti Isusove na križu tipične za južne hrvatske krajeve, one su tipične za priobalje. Njih nemamo uopće u sjevernoj Hrvatskoj. U sjevernoj Hrvatskoj za razliku od tih procesija muke, imamo procesije u slavu uskrsnuća, dakle, dijametralno suprotne procesije".

Čapo to objašnjava činjenicom da su razni hrvatski krajevi bili pod različitim političkim upravama, ali i upravama različitih crkava. Također dodaje da nema ni jednog hrvatskog uskrsnog običaja koji je zajednički svim Hrvatima, a s druge strane nema niti jednog lokalnog ili regionalnog specifičnog uskrsnog običaja u Hrvata koji nema pandana izvan hrvatskog etničkog teritorija.

"Moja je teza u knjizi da postoje nebrojeno puno hrvatskih Uskrsa. Hrvatski Uskrs se realizira u konkretnoj lokalnoj sredini na lokalni način i ta specifična realizacija je ono što ima veliko simbolično značenje za te ljude".

Čapo nam daje i konkretne primjere:

"Jer je Uskrs jedan praznik, koji je praznik zajednice, on nije samo crkveni praznik, on nije praznik samo pojedinca i obitelji. On je zapravo blagdan cjelokupne zajednice, u kojemu se zajednica okuplja, u kojemu zajednica utvrđuje svoje granice, u kojemu zajednica možda razrješava nekakve sukobe".

U Međimurju i Podravini tako imamo običaj matkanja ili sestrenja, danas poznatiji kao matke. Zapis o tome iz 19. stoljeća govori...

"...da je postojalo društveno očekivanje da žene koje su se tijekom godine posvađale, uvijek se žene posvađaju, da žene koje su možda išle u neke konflikte, razmjenom pisanica rješavaju te konflikte".

I dok je primjerice na karnevalu običaj da se komentira sve što se dogodilo tijekom godine, a potom se kroz lutke spaljuje sve zlo koje se dogodilo, kod Uskrsa imamo Isusovo otkupljenje čovjeka koje predstavlja početak novog života.

"Ta posveta bilo grančice, bilo jestvina na ukrsno jutro, tome daje neku posebnu moć. Tako ljudi to tumače i zato se jako pažljivo odnose spram tih grančica. Osim toga blagoslovljena grančica je medij koji ako ga ostavite u kući, on će čuvati kuću i ukućane. U staro doba se zaticala i na štalu, nosila se i na groblje. Hrana koja se blagosljivlja na uskrsno jutro, isto tako se s njome jako pažljivo postupa".

Jaja također predstavljaju simbol rađanja novog života, a obično su se farbala prirodnim bojama.

"Klasične boje su bile crvena, od lukovice, od luka, ljuski luka što se moglo bojati žućkaste, crvene. Postojala je i jedna uvozna boja koja se uvozila iz Brazila, koja se zvala varzilo. Varzilo dolazi od riječi Brazil, to su bile kore crvenog drveta koje su se koristile".

Tu su i pisanice, a tehnike njihovih ukrašavanja posebno su bile razvijene na sjeveru Hrvatske.

"Manje u priobalju, cjelokupno sjeverno priobalje hrvatsko uopće ne poznaje ukrašavanje jaja, što je isto zanimljivo, ali ga Dalmacija i jug poznaju. U Duborvniku su ta čuvena pengana jaja, a tu je i ta čuvena tehnika ukrašavanja jaja voskom. To je ista ona tehnika koja se u Aziji zove batik tehnika ukrašavanja tkanina. Dakle vi na neobojana jaja nanosite vosak s malim perima, iglicama i tu gdje vi nanosite vosak će jaje ostati neobojeno jer ćete vi jaje uroniti u vosak".

Uz jurjevski krijev, ivanjske vatre, imamo i uskrsni krijes koji je karakterističan samo za sjeverozapadnu i središnju Hrvatsku, u kojem sudjeluju mladi ljudi koji se međusobno natječu tko će napraviti veći i ljepši, a manje bitno nije ni čiji krije će najduže goriti. Naša etnologinja sudjelovala je u paljenju krijesa u Krašiću.

"Cijelo proljeće se priprema, sa Žumberka se nose posebne grane, stvara se drvena konstrukcija koja može biti do 16 metara visoka i koja se onda pali na uskrsno jutro rano ujutro. To je okupljanje mladih ljudi, zabava mladih ljudi, priprema, nešto zajedničko rade i oni se onda natječu tko će napraviti veći, ljepši, bolji, važno je koji najdulje gori. Bilo je u prošlosti situacija da mladići iz jednog zaselka su namjerno zapalili krijes iz drugog zaselka da on ranije izgori, zato se čuvao krijes".

U međuvremenu obnovljen je i običaj takozvanih žudija u zaleđu južnih dijelova Lijepe Naše.

"U Metkoviću recimo, u Vodicama imate i festival gdje se žudjeli čuvari Božjega groba sastaju. Tradicija je institucionalizirana ako hoćete. Cijelo to čuvanje Božjega groba se razvilo u veliki igrokaz na tom Božjem grobu, ali to je to prožimanje pučkoga i liturgijskoga".

Na Uskrs i Uskrsni ponedjeljak se slavilo i plesalo uz trpezu, koja prije 100-tinjak godina nije bila baš bogata.

"Bilo je krajeva gdje su djeca za doručak možda dobila samo jedno jaje ili jedno pecivo. Moramo razmišljati o tim socio-ekonomskim razlikama prije 100 godina i danas. Evidentno je to bilo i različito na sjeveru i jugu zemlje. Sjever je uvijek bogatiji, sjever ima zemlje, ima njive, više proizvoda, na sjeveru se čak u Slavoniji natjecalo tko će se boljim i većim, više pokazati u crkvi na blagoslovu. Pa se nekad na sjeveru vozila hrana na blagoslov u zaprežnim kolima".

Djeca imaju ulogu u nekoliko običaja.

"U nekim krajevima su baš djeca bila zadužena da baš oni prolaze selom i najavljuju obred Svetog trodnevlja. Negdje drugdje je njihova uloga bila da nose na blagoslov grančice na Cvjetnicu. Djeca su u ovim obredima paljenja krijesa radila svoj mali krijes, recimo u Krašiću".

Za Uskrs se nisu očekivali darovi. Djeca su dobivala kuhano jaje, koje nekada čak nije bilo ni obojana. Stoga su se onda igrala.

"Igrali su se s tim jajima tamo gdje je bilo jaja, moram opet reći. To je to poznato tucanje jajima i naravno to je bilo veliko veselje plus bilo je i varanja, jer netko bi imao drveno jaje. Plus ovo što sam spomenula, u Međimurju i Podravini bio je specijalno za djevojčice običaj matkanja gdje su se one okupljale, radila se i pogađa, gdje su one razmjenjivale jaja u znak prijateljstva".A što je onda s uskrsnim zecom?

"On dolazi iz njemačkih gradskih središta gdje su prvi zapisi o zecu kao darivatelju uskrsnom ili kao nekom tko donosi jaja za Uskrs nastali u 18. stoljeću. Njemački etnolozi su to interpetirali kao jedan novi građanski način odgoja djece. Djecu ćemo odgajati nagrađivanjem, do tada su se djeca kažnjavala".