HUBOL traži ključne promjene u organizaciji psihijatrijske skrbi
- Redakcija
- Danas, 20:35
- 6 minuta
Nakon tragedije u Jankomiru Hrvatska udruga bolničkih liječnika je od Ministartva zdravstva i od osnivača zdravstvenih ustanova zatražila šest ključnih mjera u psihijatrijskoj skrbi. Priopćenje prenosimo u cijelosti.
"Smrt mladog čovjeka u psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru tragedija je koja nas je sve duboko potresla. Jedan je čovjek izgubio život na mjestu na kojem je trebao dobiti pomoć i zaštitu. Kao liječnici, kao ljudi koji su svoj profesionalni život posvetili liječenju drugih, osjećamo tugu i užas zbog onoga što se dogodilo.
Želimo biti potpuno jasni. Nasilje nad pacijentima nedopustivo je. Za njega nema i ne može biti opravdanja. Ni u iznimno teškim okolnostima, ni zbog agresivnosti pacijenta, ni zbog iscrpljenosti osoblja, ni zbog loših uvjeta rada. Za svako nezakonito i nasilno postupanje mora se na sudu odgovarati. Ne tražimo opravdavanje ili prikrivanje. Tražimo istinu, i to cijelu istinu.
Zbog svega što se dogodilo i zbog toga da se to nikada ne ponovi tražimo i nešto drugo. Da se odgovornost ne zaustavi samo na zdravstvenim radnicima protiv kojih se vodi kazneni postupak. Da se ne pravimo kako je tragedija u Jankomiru nastala u sustavu koji je do jučer besprijekorno funkcionirao. Jer problemi hrvatske psihijatrije nisu nastali 21. listopada 2026. Oni traju godinama.
Pučka pravobraniteljica godinama upozorava na neodgovarajuće uvjete liječenja, nedostatak zdravstvenog osoblja, ozbiljne nepravilnosti u primjeni i evidentiranju mjera prisile, probleme sa zaštitom dostojanstva i prava psihijatrijskih pacijenata. Na ozbiljne probleme upozorio je 2023. godine i Europski odbor za sprječavanje mučenja Vijeća Europe kada je objavio izvješće o prekomjernoj i dugotrajnoj primjeni mjera prisile, o slučajevima mogućeg fizičkog i verbalnog zlostavljanja te o neodgovarajućim uvjetima liječenja.
Koliko su odgovorni u zdravstvu ozbiljno shvatili ova izvješća? Što je država učinila da se stanje promijeni?
Još u studenome 2022. godine Vlada je donijela Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030., dokument koji je trebao biti temelj ozbiljnih promjena u psihijatrijskoj skrbi i sustavu zaštite mentalnog zdravlja. Za njegovu provedbu predviđena su četiri akcijska plana.
Četiri godine poslije nije donesen nijedan od ta četiri akcijska plana. Nijedan! Četiri izgubljene godine.
Tko je odgovoran za to što država godinama ne provodi vlastite odluke? Tko je odgovoran za neprovedene preporuke, nedostatak kadra, neprikladne uvjete liječenja i nedovoljan nadzor?
Odgovornost za stanje psihijatrijske skrbi ne može se svesti samo na liječnike i medicinske sestre koji svakodnevno rade s pacijentima. Ona postoji i na razini uprava zdravstvenih ustanova i njihovih osnivača tj. vlasnika, Ministarstva zdravstva i Vlade te svih onih koji odlučuju koliko će biti zaposlenih, kakvi će biti uvjeti liječenja, kako će se nadzirati rad i hoće li se provoditi preporuke nadležnih institucija.
Zato od Ministarstva zdravstva, Vlade Republike Hrvatske i svih osnivača zdravstvenih ustanova ne očekujemo još jednu seriju obećanja. Tražimo konkretne odluke i konkretne promjene.
Od Ministarstva zdravstva i od osnivača tražimo:
1. donošenje, bez daljnjeg odgađanja, sva četiri akcijska plana predviđena Strateškim okvirom razvoja mentalnog zdravlja do 2030. uz javno objašnjenje zašto 4 godine ništa nije učinjeno i tko je za to odgovoran;
2. provjeru uvjeta liječenja i primjene mjera prisile u svim psihijatrijskim bolnicama i odjelima te definiranje i provođenje korektivnih mjera s ciljem usklađivanja kvalitete skrbi s propisanim standardima;
3. objavljivanje izvješća o tome koliko liječnika, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika nedostaje u pojedinim psihijatrijskim ustanovama i izradu plana njihova zapošljavanja uz osigurano financiranje;
4. provođenje stvarne provjere osposobljenosti zdravstvenih radnika za postupanje u kriznim situacijama;
5. pripremu i objavljivanje izvješća o tome što je učinjeno po višegodišnjim preporukama domaćih i međunarodnih institucija te utvrđivanje odgovornosti za neprovedene mjere i propuste u upravljanju psihijatrijskom skrbi;
6. razvoj izvanbolničke psihijatrijske skrbi, mobilnih multidisciplinarnih timova, dostupne krizne pomoći i kontinuirane podrške pacijentima nakon izlaska iz bolnice.
Od Sabora tražimo da hitno na dnevni red stavi i raspravi Izvješće pučke pravobraniteljice i izvješće pravobranitelja za osobe s invaliditetom.
Za sve ove zahtjeve tražimo konkretne rokove, odgovorne osobe i osigurana financijska sredstva.
To je ono što dugujemo pacijentima i njihovim obiteljima. To dugujemo hrvatskom društvu. Ali to dugujemo i svim liječnicima i medicinskim sestrama koji svakodnevno rade u psihijatrijskim ustanovama.
A upravo o njima ovih dana gotovo nitko ne govori kao o ljudima.
Nakon tragedije u Jankomiru svjedočimo javnoj hajci u kojoj se, mnogo prije završetka istrage i sudskog postupka, ljudima presuđuje, objavljuju se njihova imena i fotografije, upućuju im se najstrašnije uvrede i prijetnje.
Svjedočimo društvu koje sve više uživa u linču. Društvu u kojem je mržnja postala normalan način javne komunikacije. U kojem ljudi s nevjerojatnom lakoćom postaju verbalni suci i krvnici.
Što se to dogodilo s nama? Kada smo postali toliko okrutni? Kada smo izgubili sposobnost da budemo istodobno užasnuti nasiljem nad pacijentom i njegovom tragičnom smrću i zabrinuti zbog nasilja koje se potom usmjerava prema drugima? Zar doista mislimo da se jedna nepravda može ispraviti drugom? Da ćemo ponižavanjem, prijetnjama i pozivima na javno vješanje osumnjičenih vratiti život preminulom čovjeku?
Živimo u društvu koje sve više nalikuje hijenskom čoporu. Čim se osjeti krv, počinje haranga. Društvene mreže pune su prijetnji i poziva na osvetu. Nestaju razum i elementarna ljudskost. Posebno nas zabrinjava što se takvoj atmosferi pridružuju i oni od kojih bismo očekivali više odgovornosti i razuma. Političari i drugi javni dužnosnici svojim riječima mogu pridonijeti smirivanju društva i poštovanju institucija, ali mogu i dodatno raspiriti bijes. Upravo zato njihova odgovornost za javno izgovorenu riječ mora biti veća.
Osuditi nasilje nad pacijentom nije isto što i unaprijed proglasiti nekoga ubojicom. Tražiti najstrožu kaznu za dokazano kazneno djelo nije isto što i zahtijevati javni linč ljudi prije nego što im je krivnja sudski utvrđena.
Presumpcija nevinosti pripada svakom čovjeku. Čak i onome čije nas postupanje užasava. Čak i onda kada je javnost bijesna.
A sada se moramo zapitati i kakvu poruku šaljemo tisućama zdravstvenih radnika u Hrvatskoj.
Mi ne odlazimo na posao da bismo nekoga ubili. Ne odlazimo da bismo nekoga zlostavljali, povrijedili ili ponizili. Odlazimo da bismo ljude liječili. Odlazimo na posao znajući da ćemo se susresti s ljudskom boli, strahom, očajem i patnjom. Ponekad i s agresijom, prijetnjama i nasiljem. Radimo noću, vikendima, blagdanima. Propuštamo obiteljska okupljanja, rođendane, blagdanske ručkove. Većina nas je taj posao odabrala upravo zato što smo željeli pomagati ljudima.
Znamo da među nama, kao i u svakoj drugoj profesiji, postoje ljudi koji postupaju neprofesionalno, neodgovorno, pa i nasilno. Ne tražimo da se takvo postupanje opravdava ili prešućuje. Naprotiv, ono vrijeđa i sve nas koji svoj posao radimo pošteno i savjesno. Ali ne pristajemo na to da se zbog postupaka pojedinaca cijelu profesiju pretvara u neprijatelja društva.
Ne pristajemo na to da se sve liječnike i medicinske sestre prikazuje kao ljude koji su izgubili savjest, empatiju i osjećaj za tuđu patnju. I ne pristajemo na to da se prijetnje smrću, pozivi na javnu egzekuciju, zastrašivanje i javno ponižavanje zdravstvenih radnika smatraju prihvatljivom cijenom javnog ogorčenja.
Tko će sutra liječiti naše najteže psihijatrijske pacijente ako ljudima koji ih liječe poručimo da su unaprijed sumnjivi, da im ne vjerujemo i da ih kao društvo nećemo zaštititi ni od prijetnji smrću niti od javnog progona?
Odgovor na tragediju ne smije biti stvaranje novih tragedija.
Društvo koje se opravdano zgraža nad nasiljem prema bespomoćnom pacijentu mora imati dovoljno moralne dosljednosti da osudi i nasilje prema zdravstvenim radnicima. Ne zato što su te dvije stvari jednake. Nisu. Nego zato što pravda nije osveta.
Smrt pacijenta u Jankomiru mora biti povod za istinu, odgovornost i ozbiljne promjene u hrvatskoj psihijatriji. Mora biti povod da se napokon čuju godinama zanemarivana upozorenja pacijenata, udruga, struke i različitih organizacija. Da se prije svega zaštite pacijenti. Da se zdravstvenim radnicima osiguraju uvjeti u kojima mogu sigurno i humano raditi. Da se utvrdi i pojedinačna i institucionalna odgovornost.
Ali ne smije biti povod da kao društvo izgubimo ono malo ljudskosti koju još imamo.
Jer liječnici i medicinske sestre ne traže da im se vjeruje bezuvjetno. Ne traže da ih se oslobodi odgovornosti. Ne traže pravo na pogrešku bez posljedica.
Tražimo da nas se ne prestane smatrati ljudima.
Ako iz ove tragedije izađemo samo s nekoliko kažnjenih pojedinaca, mnoštvom uništenih života i istim problemima u psihijatrijskim bolnicama, nismo učinili gotovo ništa.
Nismo naučili ništa. I tada smo, kao društvo, ponovno zakazali."
Ako imate priču javite se na urednik@kodex.hr.
Povezane vijesti
Primorac: Kao bivšeg ministra, pogodila me vijest o napadu u školi u Prečkom
- 20 prosinca 2024
- 1 minuta

