Na različite terene odlazili su kao dio kirurškog tima, ali kada se u MUP- u ukazala potreba za formiranjem Mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa koje su trebale pratiti i medicinski osiguravati Specijalne jedinice policije, Budimir i Trgo su im pristupili i otišli na teren prema rasporedu MUP-a. 

Zanimljivo je da su gotovo cijeli radni vijek proveli zajedno, i u ratu i u miru. Prije rata i u ratu Trgo je bila operacijska sestra u Kirurškoj i u Dječjoj kirurškoj operacijskoj dvorani KBC-a Split, a Budimir doktor na odjelu Dječje kirurgije, gdje i danas još uvijek radi. Trgo danas radi na mjestu voditeljice Službe za centralno naručivanje bolesnika KBC-a Split.

Među zadnjima otišli iz Vrlike

Trgo se prisjeća da su u travnju 1991. godine, odmah nakon "krvavog Uskrsa", krenuli u Vrliku gdje su bili smješteni u tadašnji Dom zdravlja. Tada nije bilo posebnih ratnih zbivanja, ali je s vremenom došlo do eskalacije sukoba koji su vrhunac imali u kolovozu 1991. godine, kada Vrlika pada u neprijateljske ruke.

"Među zadnjima smo otišli, jedva smo se izvukli. Bio je zračni napad, tada su poginuli pripadnik Specijalne policije i mještanka. Najvažnije nam je bilo povesti naše mrtve, a nosili smo i sanduke pune kirurške opreme, tako da smo mogli napraviti operaciju u bilo kojem trenutku i na različitim mjestima", kaže Trgo.

Budimir je rekao da su s Jedinicom posebnih namjena bili na terenu u Vrlici u vrijeme dok još nije bilo Hrvatske vojske. Boravili su u župnoj kući jer je tamo bilo centralno grijanje na naftu, a da su ih kojim slučajem pogodili neprijateljski vojnici sigurno bi  "odletjeli u zrak". Nakon što su mještani pokupili svoje stvari u vrećice i otišli, to su isto i oni napravili, dok su ostali tamošnji svećenik i nekoliko policajaca.

Ozljede u ratu bile su teške, neke i strašne. Budimir se sjetio svog prvog kontakta s ranjenim braniteljem ozlijeđenim krhotinom iz protuavionske granate, koja mu je "raskopala" arteriju. Spasili su mu život, a i kasnije će ostati zapamćeni po visokom broju spašenih života.

"Nigdje u svijetu tada nije bilo kirurga na prvoj crti bojišnice. Specifičnost hrvatske policije bila je da nismo imali dovoljan broj helikoptera, ali smo imali cijeli kirurški tim - kirurga, anesteziologa, operacijsku sestru i anesteziološkog tehničara. To smo imali i na Velebitu na 1500 metara nadmorske visine i tamo smo držali najveći dio terena", rekla je Trgo dodavši da se na Velebit moglo doći jedino helikopterom, konjima ili pješke.

Operirali u drvenim barakama

Položaj Bukva, blizu Malog Alana, bio je najniži na Velebitu. Uz Bukvu su držali i položaje Ivine vodice, Dušice i Marasovac, gdje su se izmjenjivale liječničke ekipe iz cijele Hrvatske i operirale u drvenim barakama. Tamo su imali i neželjene goste - puhove, miševe, pa čak i poskoke.

Splitska je bolnica tada pokrivala više punktova na ratnim terenima i specijalnu policiju. Na terenu su imali transfuziološkog tehničara koji je omogućavao zbrinjavanje ranjenih krvlju i krvnim pripravcima. Osim vlastitih ruku i pameti imali su i stari RTG uređaj.

"Rat mi je u ljudskom smislu najljepši dio života zato što je sve najpozitivnije u ljudima došlo do izražaja. Na planini, gdje sam bila jedina žena među mnoštvom muškaraca, teško se moglo preživjeti. Zimi smo topili snijeg da se operemo, a ljeti je trebalo otići na udaljene položaje kako bi u brentači donijeli vodu. Ili na minus 30 stupnjeva, kada su svi izašli izvan barake da bi se ja oprala. U civilizaciji sam doživjela više neugodnosti nego kao jedina žena u baraci među 15 muškaraca", svjedoči Trgo.

U posebnom im je sjećanju ostao i liječnik Emilio Franković, koji je zajedno s tehničarem Mladenom Braovićem, dok je trajao neprijateljski napad na položaju Marasovac na Velebitu, zbrinuo ozlijeđene specijalce, kao i svoje kolege.

Branitelj koji je imao prostrijeljeno srce na dva mjesta im je, unatoč tome što je na početku operacije nestalo struje, ostao živ. Prisjećaju se i kako tada nisu imali adekvatnog instrumentarija, no ništa ih nije moglo spriječiti da pomognu i spase na stotine života.

Upuhivali zrak u pluća pacijenata

Danas je to nezamislivo, ali znali su nakon operacija satima ručno upuhivati zrak u pluća pacijenata i tako do transporta. U slučaju da im je neki instrument tijekom operacije pao na pod dezinficirali bi ga u alkoholu i nastavili s poslom. Usprkos tome, u to vrijeme u ratnoj bolnici nije bilo bolničke infekcije.

Najteži teren im je bio u Ratnoj bolnici Rama i Nova Bila, a kako u to vrijeme nisu imali Jedinice intenzivne njege mahom su ih transportirali u splitsku bolnicu gdje su tamošnji medicinski timovi odradili golem posao. U to vrijeme je s njima na terenu bio i sadašnji šef Klinike za ženske bolesti KBC- a Split Marko Mimica.

Liječnički timovi su u to vrijeme bili polivalentni. Osim ratnom kirurgijom bavili su se i civilnom problematikom, porodima, upalama slijepog crijeva i drugim akutnim kirurškim stanjima.  

Cijelo vrijeme rata poticala ih je Hipokratova zakletva, empatija prema ljudima i nadasve ljubav prema domovini, a kada bi, zlu ne trebalo, trebalo sve ponoviti - postupili bi jednako kao i 1991. godine, poručuju  Budimir i Trgo.