Hrvatski kvartovski policajci, poznati i kao kontakt-policajci ili hrvatski "bobbyji", postali su simbol pokušaja približavanja policije građanima krajem 1990-ih i početkom 2000-ih. Međutim, njihova sveprisutnost na ulicama postupno je nestajala, a razlozi leže u kompleksnoj kombinaciji nedostatka kadra, organizacijskih problema i loše implementacije zamišljenih reformi.

Zagrepčani, ali i stanovnici drugih hrvatskih gradova bili bi sretniji i mirniji da netko patrolira po njihovim kvartovima. Sigurni smo da tada ne bi stanovnici Voltinog i okolnih zagrebačkih kvartova navečer slušali topovske udare, a po Zagrebačkoj aveniji ne bi se skoro svake večeri vozile motorističke i automobilističke utrke.

Početak: pilot-projekt "Moj pozornik u mojem kvartu"

Ideja kvartovskih policajaca nije nova. Prvi organizirani pokušaj njihova uvođenja započeo je 1. rujna 1998. godine, kada je na području V. policijske postaje (Medveščak) u Zagrebu pokrenut pilot-projekt "Moj pozornik u mojem kvartu". Projekt je inicirao tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin u Vladi premijera Ivice Račana, s filozofijom da policija mora postati javni servis građanima, a ne samo represivni aparat. Projekt je bio iznimno uspješan. Analize pokazuju da je tijekom dvije godine provođenja (do proljeća 2000.) bilo znatno manje prijavljenih kaznenih djela u usporedbi s prethodnim razdobljem, dok je broj otkrivenih djela bio znatno veći. Riješeno je više od 10.000 različitih neriješenih predmeta iz proteklih godina, a ključno – građani su stekli povjerenje u policiju i policajci su bolje poznavali teren i ljude u svojim kvartovima.

Reforma 2003.: "Policija u zajednici"

Nakon uspjeha pilot-projekta, tijekom 2003. godine pokrenut je širi projekt nazvan "Policija u zajednici", implementiran u svim policijskim upravama u Hrvatskoj. Strategija je zamišljena prema uzoru na zapadnoeuropske policije, s ciljem povećanja povjerenja građana, preventivnog djelovanja i partnerstva između zajednice i policije.

Kontakt-policajci raspoređeni su po policijskim postajama, a svaki je bio nadležan za određeno kontakt-područje. Njihova zadaća bila je graditi odnose s građanima, preventivno djelovati i pomoći u rješavanju lokalnih problema od nasilja u obitelji do komunalnih pitanja.

Unatoč odličnoj teorijskoj podlozi i pozitivnim iskustvima pilot-projekta, implementacija "Policije u zajednici" suočila se s nizom problema koje analitičari i policijski stručnjaci detaljno opisuju. Kronični nedostatak kadra bio je ključan problem. Za novi projekt nisu zaposleni dodatni policajci, već su postojeći djelatnici izvučeni iz redovne službe koja je već ionako bila potpopunjena. Tako je redovna policija ostala s gotovo 50 posto operativnog sastava, ali s istim ili čak većim obujmom posla. Policijski sindikati upozoravaju da samo u Zagrebu i Splitu nedostaje oko 1.200 policajaca.

Organizacijski problemi dodatno su pogoršali situaciju. Projekt je temeljnu policiju podijelio na preventivnu (kontakt-policija) i represivnu (ophodnje), što je stvorilo animozitete među policajcima. Kontakt-policajci smatrani su privilegiranima jer uglavnom ne rade noćne smjene i vikende, sami kreiraju radno vrijeme, a imaju veće plaće od kolega koji obavljaju regularne patrolne dužnosti.

Nadalje, kontakt-policija bila je hijerarhijski izdvojena iz standardne strukture policijskih smjena, što je umanjilo razmjenu informacija i učinkovitost zajedničkog djelovanja. Podatke koje su kontakt-policajci prikupljali često nisu doprinosili rješavanju ključnih problema građana.

Današnje stanje

Kvartovski policajci službeno još uvijek postoje u sustavu hrvatske policije. Zagrebačka policijska uprava na svojim web stranicama navodi kontakt-policajce raspoređene po postajama, a slično je i u drugim županijama. Međutim, njihova stvarna prisutnost na terenu daleko je manja nego što je bila planirano. Građani sve rjeđe viđaju uniformirane policajce u kvartovima. Primjer je Vukomerec, gdje su stanovnici prije nekoliko godina istaknuli da mjesecima nisu vidjeli uniformiranog policajca u kvartu. Slična situacija ponavlja se u mnogim drugim dijelovima Zagreba i Hrvatske.

Hrvatska je, paradoksalno, po broju policajaca na 100.000 stanovnika na visokom četvrtom mjestu u Europskoj uniji sa 490 policajaca, znatno iznad europskog prosjeka od 318. Međutim, mnogi od tih policajaca rade na čuvanju državne granice ili u administrativnim poslovima, a ne na ulicama u neposrednom kontaktu s građanima.

Prema tome, hrvatski kvartovski policajci nisu formalno ukinuti, ali su zbog nedostatka kadra, loše organizacije i neprimjerene implementacije reforme praktički nestali iz svakodnevnog života građana. Projekt koji je 1998. pokrenuo Šime Lučin pokazao je izvrsne rezultate, no njegova evolucija u projekt "Policija u zajednici" 2003. godine dovela je do niza problema koji nikada nisu riješeni. Stručnjaci upozoravaju da je to klasičan hrvatski slučaj – odlično zamišljen projekt na papiru, ali loša provedba u praksi.