Europa posljednjih godina ubrzano povećava ulaganja u obranu. Rat u Ukrajini, promjene u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama i sve veća zabrinutost zbog sigurnosnih prijetnji natjerali su europske države da preispitaju desetljeća relativno niskih obrambenih izdvajanja. NATO je postavio ambiciozan cilj – do 2035. godine članice bi trebale ulagati 5 posto BDP-a u obranu i s njom povezane sigurnosne potrebe. Što to znači za europske građane, a posebno za Hrvatsku?

Europa više ne želi biti vojno ovisna o SAD-u

Desetljećima je europska sigurnost u velikoj mjeri počivala na američkoj vojnoj moći. Europske države jesu imale svoje vojske, ali SAD je unutar NATO-a osiguravao velik dio ključnih sposobnosti – od satelitske infrastrukture i obavještajnih kapaciteta do logistike, zračnih snaga i velikih vojnih zaliha.

Danas se ta računica mijenja.

Na summitu NATO-a u Haagu 2025. članice su se obvezale povećati ukupna ulaganja u obranu i sigurnost na 5 posto BDP-a godišnje do 2035. godine. Od toga bi najmanje 3,5 posto trebalo ići na temeljne obrambene potrebe, dok se do 1,5 posto može računati za šire sigurnosne potrebe poput zaštite kritične infrastrukture, otpornosti i kibernetičke sigurnosti.

Drugim riječima, Europa se priprema za svijet u kojem više ne može pretpostaviti da će SAD uvijek imati istu ulogu kao dosad.

Izdvajanja već rastu

Ovo nije samo plan za budućnost.

Europske članice NATO-a već su snažno povećale obrambene proračune. Prema podacima koje prenosi Euronews, europske članice NATO-a povećale su obrambenu potrošnju u 2025. za oko 14 posto, na približno 739 milijardi eura. Sve članice EU-a koje su istodobno u NATO-u dosegnule su 2025. stari cilj od najmanje 2 posto BDP-a za obranu.

Za 2026. očekuje se nastavak rasta. Procjene navode da bi europske članice NATO-a i Kanada trebale povećati obrambene proračune u realnom iznosu za oko 11 posto u odnosu na 2025.

Najviše ulažu države koje se nalaze na istočnom krilu NATO-a, posebice Poljska i baltičke države.

Ali tko će sve to platiti?

Tu dolazimo do pitanja koje je za građane možda važnije od same geopolitike.

Veća izdvajanja za obranu znače da države moraju pronaći dodatni novac.

A taj novac može doći iz većeg gospodarskog rasta, smanjenja drugih rashoda, većeg zaduživanja ili – izravno ili neizravno, od poreznih obveznika.

Primjer Njemačke dobro pokazuje koliko je velika promjena u tijeku. Njemačko Ministarstvo financija ovog je mjeseca povezalo rast troškova zaduživanja i potrebe za većim ulaganjima u sigurnost s velikim fiskalnim zaokretom. Njemačka planira između 2027. i 2030. posuditi čak 838,2 milijarde eura, dok bi troškovi kamata trebali snažno rasti.

To pokazuje da pitanje obrane više nije samo pitanje vojske.

Postaje i ekonomsko pitanje.

A gdje je Hrvatska?

Hrvatska je u ovoj priči posebno zanimljiva jer se posljednjih godina već nalazi u velikom ciklusu modernizacije Oružanih snaga.

Nabava Rafalea, Bradleyja i drugih sustava nije samo pitanje kupnje nekoliko desetaka novih vozila ili aviona. Modernizacija zahtijeva infrastrukturu, obuku, održavanje, rezervne dijelove, streljivo, logistiku i ljude.

Zato je puno važnije pitanje:

Koliko će Hrvatsku dugoročno koštati održavanje moderne vojske?

Kupiti avion je jedna stvar.

Imati infrastrukturu, pilote, tehničare, naoružanje, rezervne dijelove i obuku za taj avion tijekom sljedećih 30 godina – nešto je sasvim drugo.

I upravo će to biti jedan od najvećih izazova europskih vojski.

Ne kupuje se više samo tenkove i avione

Nova europska obrana nije samo utrka u klasičnom naoružanju.

NATO danas posebno naglašava protuzračnu i proturaketnu obranu, logistiku, velike kopnene formacije, dugometno oružje, kibernetičku obranu, svemirske sposobnosti i zaštitu kritične infrastrukture.

Rat u Ukrajini dodatno je pokazao koliko su važni dronovi, elektroničko ratovanje i sposobnost proizvodnje velikih količina streljiva.

Zato se Europa ne pokušava samo ponovno naoružati.

Pokušava ponovno izgraditi vlastitu obrambenu industriju.

NATO je zbog toga pokrenuo i inicijative kojima želi povećati industrijske kapacitete i proizvodnju, posebice u područjima poput protuzračne obrane i dugometnih sposobnosti.

Hoće li Hrvatska od toga imati koristi?

Mogla bi.

Veća europska ulaganja u obranu znače i potencijalno veliko tržište za europske proizvođače.

Za Hrvatsku to otvara pitanje može li domaća vojna industrija zauzeti veći dio tog tržišta.

Hrvatska već ima tvrtke koje proizvode vojnu opremu, a veća potražnja mogla bi značiti nove investicije, zapošljavanje i razvoj tehnologije.

Drugim riječima, novac koji će Europa potrošiti na obranu ne mora nužno završiti izvan Europe.

Ali za to će europske države morati značajno povećati vlastite proizvodne kapacitete.

Trebamo li se bojati rata?

Ovdje treba biti vrlo oprezan.

Povećanje obrambenih proračuna ne znači automatski da Europa očekuje veliki rat.

NATO povećanje sposobnosti obrazlaže upravo suprotno – idejom odvraćanja.

Logika je jednostavna:

Što je potencijalni napadač sigurniji da će napad biti skup i neuspješan, manja je vjerojatnost da će ga pokrenuti.

NATO svoje aktualno jačanje obrane povezuje s potrebom odvraćanja i sposobnošću obrane članica, uz posebno naglašavanje dugoročne prijetnje koju predstavlja Rusija.

No istodobno je jasno da se europska sigurnosna politika nalazi u razdoblju najveće promjene u posljednjih nekoliko desetljeća.

Što to znači za običnog Hrvata?

Možda će se promjena najprije vidjeti tamo gdje je najmanje očekujemo.

U državnom proračunu.

U ulaganjima u vojsku.

U novim vojarnama i vojnoj infrastrukturi.

U domaćoj obrambenoj industriji.

U javnim nabavama.

Ali i u tome koliko novca država može izdvojiti za druge potrebe.

Europa je odlučila da sigurnost više ne može biti jeftina.

Sljedećih deset godina pokazat će koliko će građani biti spremni platiti tu cijenu - i hoće li se povećana ulaganja pretvoriti u stvarno sigurniju Europu ili samo u još veće državne proračune za obranu.