Godinama su ga mnogi vrijeđali, predviđali mu krah, omalovažavali ga, željeli ga vidjeti na konopcima. A on je od prvoga dana imao svoj san i znao je, čvrsto je vjerovao da će jednoga dana postati svjetski prvak. Potpismnik ovih redova odradio je brdo intervjua s Filipom Hrgovićem, ali i ono važnije, jako ga dobro privatno upoznao, saznao stvari izvan ringa, trčao s njim, gledao treninge, pio kave, shvatio koliko jaku i tvrdu glavu ima. I golemo hrvatsko srce. 

Tako visok i jak, a zapravo izvan ringa običan, možda i plah - to je Filip Hrgović, novi svjetski prvak u boksu. Iza čeličnih šaka i bezpoštednih udaraca u ringu krije se velika, emotivna duša koja nikada nije odustala od svog sna, čak i kada su ga mnogi otpisivali. Nakon godina odricanja, prolivenog znoja i pobjede u Londonu nad Itaumom, "Fićo" je konačno stigao tamo gdje je od prvog dana vjerovao da pripada - na sam vrh svijeta.

Mnogi ga znaju samo kao nepokolebljivog borca, no oni koji ga poznaju izbliza znaju i njegovu drugu, emotivnu stranu. Sjećam se kad mi je davno nakon što je odradio trening, odsvirao jednu Balaševićevu baladu, izgledajući sretno kao malo dijete kao da bi tu gitaru svirao još satima, rekao:

„Mi svi veliki dečki smo u dubini duše papci mali. Ništa čudno nije za jednoga boksača da je kao ja emotivac i nježna duša.“

Ipak, iza te nježne duše stajao je neviđeni rad i vojnički dril koji ga je i doveo do trona:

„Kod mene je uvijek rad, red i disciplina. Dvaput dnevno trening, a navečer se družim s Kristom. Cijeli sam svoj život podredio boksu i to ne da bih bio četrdeseti na svijetu već da bih bio najbolji. Zbog toga živim i za to treniram. Vjerujem da sam najbolji i najkvalitetniji boksač na svijetu i da svakoga mogu pobijediti. Tko će me htjeti razuvjeriti morat će me nokautirati“, samouvjereno je najavljivao Hrgović još prije nekoliko godina.

Preko trnja, osporavanja i kritika s kauča

San mu se ostvario nakon godina mukotrpnih treninga i brojnih mečeva koje je odradio kao amater, a potom i kao profesionalac. Kroz te godine brojni su ga "znalci" prozivali, vrijeđali, pljuvali i omalovažavali.

Nekima je smetalo što na putu do ringa izlazi uz Thompsonove "Gene kamene", a on mi je tada ekskluzivno za Z1 televiziju rekao:

„Ta pjesma budi emocije koje su običnom čovjeku neobjašnjive.“

Kada je dobivao profi mečeve govorili su da su mu suparnici slabi, a kada je pobijedio Zhanga, umjesto da kao pravi Hrvati budu ponosni i slave, pričali su da su ga suci pogurali. Kada je izgubio, prvi i jedini put kao profić od Duboisa, oni koji ga ne vole jedva su dočekali - na 3, 2, 1 su se onako kukavički iz kauča i fotelja obrušili na Hrgu i "pokapali" ga kao boksača.

A on? On se malo odmorio, zagrlio svoju životnu suputnicu Marinelu, u njihov je dom u međuvremenu stigla i kćer. Hrga je napunio baterije i krenuo iznova, s dobro poznatim ciljem: da bude svjetski prvak.

Trčanje u Dubravi i profesorska pobjeda u Londonu

Sjećam se, trčao sam koji krug s njim prije nekoliko godina u zagrebačkoj Dubravi, ja onako rekreativno, a on kao da sutra ne postoji. "Lud", išao je kao navijen, čak i brže od onoga što je atletski trener Igor Čordaš želio. Kazao mi je tada:

„Što više krugova trčim ja sam odmorniji. Takav sam i u borbi. Što meč dalje odmiče, protivnik pada, a ja rastem. Nitko nema formulu za mene.“

I bio je u pravu. Kao pravi vizionar pogodio je sve - jer upravo je tako izgledao njegov nastup i veličanstvena pobjeda nad Itaumom u Londonu, gdje je demonstrirao svoju dominaciju i preuzeo svjetski tron.

A sada dobro odmori, prijatelju. Zagrli svoja dva anđela i pripremi se za nove boksačke izazove. Bit će kako ti odlučiš jer sada si ono što si oduvijek želio biti - Hrvat na svjetskom boksačkom tronu! 

Dao je Bog, Filipe...