Što još napisati o veslačkim genijalcima, a da nije napisano? Kako uopće početi članak o braći Sinković, vlasnicima četiri medalja s Olimpijskih igara? Možda najbolje početi s vijesti da opet mijenjaju disciplinu jer vraćaju se u dvojac na pariće i naravno da vjeruju da se opet mogu boriti za svjetsko zlato.

Koliko su nas samo puta u proteklih petnaestak godina Martin i Valent Sinković oduševili svojim rezultatima, a pritom nas i razmazili.

"Uspjeh je uvijek kombinacija više stvari. Nije nikada jedna stvar, uz talent moraš imati enormnu količinu rada, podršku od obitelji i vrhunskog trenera koji će te voditi, koji će biti isto stručan da možeš to sve ostvariti. Moraš biti predan tome", otkriva Martin Sinković, a potom uskače i Valent:

"Treba se sve posložiti. Najpresudnije je velik rad i silna motivacija - uvijek htjeti još više i jače i brže".

Naravno, kroz dugu i bogatu karijeru nije sve uvijek išlo "kao po loju". Bilo je trenutaka sumnje, priznaje Martin Sinković.

"To je normalno, ali mislim da smo se mi naučili nositi s time. Nikada u jednoj sezoni ne prođeš da si uvijek sto posto siguran da ćeš pobijediti. Dođe trenutak sumnje, ali moraš vjerovati u svoj rad i u sebe da ćeš trenirati i da ćeš uvijek napraviti najbolje što možeš".

"Kod nas definitvno nije dosta cijenjeno ono kada uspješan sportaš ode u mirovinu. Sve se zaboravi i više nitko ne zna za te rezultate. Volio bih da se djeci više priča o tim starijim sportašima koji su prije radili uspjehe i koji su bili neka motivacija djeci, da se i dalje hvali to što su radili i da se to cijeni i da djeca ne vide samo trenutne sportaše koji su uspješni sada nego da vide ono što je bilo prije nego su se oni rodili", objašnjava Valent Sinković.

"Društvo bi trebalo više pažnje posvetiti sportašima koji su prije puno godina ostvarivali rezultate i da ih se ne zaboravi", dodao je Martin Sinković i pokušao odgovori zašto neki olimpijci s velikim rezultatima ostanu zaboravljeni?

"Teško mi je reći i žao mi je što se to događa, pogotovo u nekim manje popularnim sportovima. Trebalo bi raditi više događaja na kojima bi se pozivali ti olimpijci, pa kada bi se oni na tim događajima pojavljivali osjećali bi da nisu zaboravljeni", dao je ideju Martin.

"Ima puno olimpijaca koji nisu dobili adekvatno priznanje i teško mi je nekoga izdvojiti , uvijek je to nezahvalno".

"Premalo se priča o tim uspjesima, o tim rezultatima i što su sve ti sportaši napravili i kroz što su prošli. Tu bi se puno više trebalo djeci u školama, možda na satovima tjelesnog govoriti o tako velikim sportašima", dodao je Valent Sinković.

A kada samo već kod djece Martin Sinković ima savjet za mlade sportaše koji sanjaju o olimpijskim medaljama.

"Neka rade puno i predano i neka na svakom treningu, svaku minutu treninga pokušaju dati najbolje od sebe i ne moraju se plašiti zaborava društva. Nažalost, svijet ide dalje i nekako se ta starija imena zaborave, ali trebaš znati da to radiš za sebe, a ne za druge i da rezultate prvobitno radiš za sebe, da bi zadovolji neke svoje ciljeve, a ne tuđe. Tako će biti lakše svima, ako si tako zamisle ".

"Vrhunski sportaši poput nas koji su uzor djeci trebali bi educirati djecu i motivirati ih da se i ona pokrenu, a to je u današnje vrijeme mobitela i društvenih mreža, igrica i svega jako teško. Brat i ja pokušavamo što više motivirati djecu da izađu van i da krenu u neki sport, bilo koji, ne trebaju ni biti vrhunski sportaši - samo da budu aktivni", objašnjava Valent Sinković koji tvrdi da su sportaši u nekim zemljama puno više cijenjeni nego u Lijepoj našoj.

"Kod nas se više vrednuju medalje i prva mjesta nego da se vrednuje da je sportaš otišao na Olimpijske igre, što je po meni totalno pogrešno, jer za otići na Olimpijske igre to je rad kroz cijeli život, odricanja. To definitivno u Hrvatskoj nije dovoljno cijenjeno. Evo primjera u SAD-u, tamo je svaki olimpijac jako cijenjen u društvu, zna se što je trebalo postići da bi se do toga došlo. Tako je i u većini zemalja na Zapadu".

Njegov brat Martin dodaje:

"Od malih nogu s djecom bi se trebalo raditi na afirmaciji sportaša, da je to nešto dobro i da se sportaše gleda kao na kvalitetne ljude u društvu. To je uvijek tako u inozemstvu kada putujemo. Malo drugačije gledaju na sportaše. Neovisno o tome jesi li prvi ili peti, ako se baviš sportom nekako te drugačije gledaju i dobiješ poštovanje od ljudi kada kažeš da se baviš sportom. Kod nas bi to isto trebalo od malih nogu raditi s djecom i učiti ih da se sport stvarno vrednuje jer sport je i mimo toga radiš li rezultate ili ne ono što će te izgraditi kao kvalitetniju osobu. Svačiji trud i rad u sportu treba cijeniti".

A iako im karijera i dalje traje i nisu se "umorili" od osvajanja zlata na najvećim svjetskim natjecanjima, što će, kada jednoga dana ipak dođe sportski kraj?

"Nemam konkretne planove, ali sigurno da ću ostati u sportu, pomagati sportu i da djecu motiviram da se bave sportom", zaključio je stariji brat Sinković - Valent.

*Serijal je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti