Hrvatska je svjetska sportska velesila - rečenica je koju ponavljaju ljudi iz vrha sporta i politike, baš kao i oni koje svrstavamo u navijače. I svi će se s tim složiti, kao što će se nakloniti svim hrvatskim medaljama i olimpijskim pobjednicima koji su, nakon one prve za današnju Hrvatsku, Ivaniševića i Prpića iz Barcelone 1992. osvojili desetke medalja u mnogim sportovima. Međutim, bljesak olimpijskih medalja blješti i zadivljuje nekoliko dana ili tjedana. A potom šutnja, osim ako se neki olimpijac ne okiti ponovno medaljom. 

Srećom, čak 64 hrvatskih sportaša može se pohvaliti višestrukim osvajanjem olimpijskih medalja, koji su zaslužili vječno mjesto u hrvatskoj sportskoj povijesti. Ali što se događa nakon slavlja, s protekom mjeseci i godina? Nažalost mnogi su ostali daleko uopće od sporta u kojem su osvajali medalje. Nema ih u vodećim upravnim strukturama u sportu na razini grada, županija, ni Hrvatske. Mnogi su zaboravljeni, ne žele o svojim jadima javno niti govoriti, a nažalost neki su u tom zaboravu napustili i ovaj svijet. Ima i onih koji su sigurni da još mogu dati sportu, pa su otišli braniti boje druge države. Zbog svega, zbog i tužnih sudbina u zaboravu, valja se zapitati zašto im i tko zatvara vrata, zašto su nepotrebni, zašto se ne koristi njihovo znanje i iskustvo, zašto se o njima ne vodi briga, zašto ih se pušta da umiru zaboravljeni?

Gdje su i kako žive? Ne, nisu gladni, jer država se pobrinula da nakon navršene 45. godine primaju naknade. Ali što do tada? Što rade i kako se snalaze? Na koje i kakve teškoće nailaze? Ostaju li sami u problemima i kako im se može i mora pomoći? 

Izvan fokusa javnosti i u svijetu zaborava, da ne uporabim teže riječi, posebno su veliki uspjesi hrvatskih olimpijaca koji su medalje osvajali pod zastavama Jugoslavije, Austro-Ugarske ili Italije. Prije 150 godina rođen je u Slunju Milan Neralić, prvi Hrvat s olimpijskom medaljom. Godine 1900. u Parizu je osvojio broncu u mačevanju, točnije u sablji, nastupajući za tadašnju Austro-Ugarsku. Neralić je bio vrlo aktivan i stvorio je nekoliko vrlo uspješnih natjecatelja u svijetu mačevanja. Napisao je i knjigu Uvod u mačevanje, a organizirao je i mačevalačke akademije u Zagrebu i Slunju. Neralić je preminuo 17. veljače 1918. godine u Beču, gdje je i pokopan na Središnjem gradskom groblju.

Vrijedi podsjetiti kako su Hrvati bili u osmercu kada je osvojena brončana medalja za Kraljevinu Italiju na rijeci Seini u Parizu 1924. godine. U osmercu zadarske Diadore bili su Petar Ivanov, Ante, Frane i Šimun Katalinić, Viktor Ljubić i Bruno Sorić. Medalja se nažalost ne vodi kao hrvatska, iako je posada bila većinski hrvatska.

Dragutin Ciotti bio je veliki ljubitelj gimnastike i postao je prvi Hrvat koji je kao gimnastičar nastupio na Olimpijskim igrama. Postao je olimpijac tadašnje kraljevine SHS vježbajući u Sokolskom društvu na riječkom Sušaku. U Amsterdamu 1928. godine osvojio je broncu.

Atletičar Ivo Buratović s Korčule, član splitskog Hajduka i zagrebačke Cobcordije, nastupio je u Berlinu 1936. u skoku u dalj. Poznat je i po tome što je pred 100.000 ljudi na olimpijskom stadionu odbio pozdraviti hitlerovskim pozdravom podizanjem ruke. Preminuo je daleko od domovine, zaboravljen, u Južnoj Africi.

I mogli bismo još širiti spisak zaslužnih i zaboravljenih hrvatskih olimpijaca, ali dodat ćemo još ime sjajne Đurđe Bjedov, plivačice koja je na Olimpijske igre došla kao rezerva, a s nje otišla kao legenda. Bjedov je na OI u Mexico Cityju 1968. u plivanju osvojila dvije medalje -zlatnu i srebrnu. Iako je kraljica među osvajačima olimpijskih medalja, danas se rijetko spominje u medijima i vodi samozatajni život daleko od sporta.

Otvaraju se naravno mnoga pitanja zašto se događa da zaboravljamo najbolje. I ne može se nikako reći da se to događa samo i jedino zato što se ne cijene uspjesi i ljudi koji su ih ostvarili. Živimo u vrijeme trenutka, u vrijeme kada se pažnja prebacuje s teme na temu u roku nekoliko sati. 

Naprosto, život ide dalje, a nove generacije nemaju karike povezanosti s nekadašnjim junacima. Na naslovnicama, u medijima, su neki novi sportski junaci pa su nekada slavni potisnuti. Posebno jer su neki rezultate ostvarili u sportovima koji su inače nepravedno u drugom ili trećem planu.

Treba svakako reći da se kolektivna memorija naroda potiskuje jer ne postoji sustavna kultura podržavanja i slavljenja sportskih nacionalnih legendi. Zaborav nakon vrhunca dolazi jer mediji formiraju pamćenje i forsiraju neke sportove - nogomet, košarku, rukomet, tenis - i nove junake.

A kada ih nema u javnosti naši heroji - olimpijci, postaju heroji zaborava. Nedostaje nam na tom planu i određeni sustav koji bi generirao institucionalnu zahvalnost. Vrijedilo bi snažnije prodrijeti u škole, boriti se za nazive ulica i ustanova po legendarnim osvajačima olimpijskih medalja, snimati dokumentarce, otvarati muzeje, spomen-kuće…

*Serijal je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti