Franjo Mihalić (1920.–2015.) rođen je u Ludini kraj Kutine, a karijeru je započeo kao biciklist i nogometaš. Kasnije se posvetio trčanju na duge staze, gdje je postao najuspješniji maratonac s ovih prostora. Kada su mu bile tri godine obitelj mu se doselila u Zagreb, gdje je živio do 1947. godine. Radio je kao grafički radnik u Vjesnikovoj tiskari i bio dugoprugaški rekorder kao član zagrebačke Mladosti.

Prijelomni trenuci u njegovom životu dogodili su se kada je služio vojsku u Subotici odakle ga je Varaždinac Artur Takač, atletski reprezentativac, odveo u Partizan, gdje se razvija do svjetskog atletskog asa. Nastupao je za NDH a nakon Drugog svjetskog rata i za Jugoslaviju, što ga čini rijetkim sportašem koji je prošao kroz dvije političke epohe, a ostao vrhunski natjecatelj.

Manje je poznato da je Mihalić najprije bio biciklist. Kao član zagrebačkog Olimpa nastupao je četiri godine i dobro mu je išlo. Nogomet je igrao u zagrebačkom Grafičaru, I to desno krilo. Bio je najbrži igrač pa su ga 1940. gurnuli na Radničke sportske igre da zastupa Grafičara u krosu na Savi. Od 200 natjecatelja bio je drugi! Tada su ga nagovorili da se ostavi bicikla i okrene trčanju, pa je nastupao za zagrebačku Concordiju.

Mihalić je bio poznat po svojoj skromnosti, radnoj etici i mirnoći, a njegove izjave i danas inspiriraju sportaše. Njegova filozofija trčanja bila je jednostavna: disciplinirano, pošteno i s poštovanjem prema svakom protivniku.

Njegova srebrna medalja s Olimpijskih igara 1956. iz Melbournea nije bila samo sportski uspjeh – bila je potvrda da upornost pobjeđuje sve režime, sve granice, sve sumnje. Osim toga pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka, uključujući bostonski, atenski, moskovski i tokijski maraton, te novogodišnju utrku u São Paulu. Osvojio je zlato na Krosu nacija u Parizu 1953. tada neslužbenom svjetskom prvenstvu. Rušio je čak 25 puta državne rekorde u disciplinama od pet do 25 kilometara.

Franjo Mihalić bio je tih i kada je ostvarivao najbolje rezultate. Trčao je po makadamu, po snijegu, bez reflektora i bez glamura. Trčao je jer je volio – ne pobjeđivati druge, nego pobjeđivati sebe. Bio je maratonac koji je pokazao da snaga ne dolazi iz mišića, nego iz karaktera. Da se pobjede ne osvajaju samo na stadionima, nego i u tišini jutarnjih treninga, u disciplini, u skromnosti.

“Trčanje je jednostavno. Samo moraš imati volju, karakter i poštovati protivnika.”

Zanimljivo je kako su statističari zabilježili da je kao aktivni trkač Mihalić istrčao 1075 utrka i prešao 164.250 kilometara, u što se ne ubrajaju utrke koje je trčao u veteranskoj dobi.

Znakovite su neke njegove izjave poput one o uspjehu bez glamura:

"Nikad nisam trčao zbog novca. Trčao sam jer sam volio pobjeđivati."

O olimpijskoj medalji iz Melbournea 1956. godine:

"Kad sam ušao na stadion, znao sam da je srebro moje. Bio sam miran, znao sam da sam dao sve."

O treninzima:

"Trčao sam po snijegu, po kiši, po makadamu. Nije bilo staze, nije bilo opreme. Samo volja."

O skromnosti:

"Nisam tražio slavu. Meni je bila dovoljna tišina nakon utrke i osjećaj da sam bio bolji."

O mladima i sportu:

"Danas sve mora biti brzo. A maraton te uči strpljenju. To je škola života."

Kroničari su zapisali kako je tada najstariji aktivni trkač bio bez automobila, bez mobitela, lijegao je u deset navečer, a dizao se u pet ujutro. Niti za sve silne medalje, te potom i kao trener nije dobio nikakve naknade u novcu, a živio je od nacionalne mirovine koja je iznosila oko 500 eura. Nikada nije pio alkohol, svakoga je dana kao trener prešao barem desetak kilometara, a njegov veliki prijatelj, legendarni nogometaš Stjepan Bobek ispričao je da mu nikada nije bilo jasno kako Mihalić, onako mršav s niti 60 kilograma  pojede i trideset ćevapa, a potom su na redu kolači.

Trčao je Mihalić, kako je znao reći, najviše za sebe. Ali i za sve koji još uvijek vjerujemo da se vrijednost čovjeka ne mjeri titulom, nego trudom. Zato kad ti bude teško, kad ti ponestane daha, kad ti kažu da ne možeš – sjeti se Franje Mihalića. Sjeti se da najveći šampioni ne traže pozornost. Oni je zasluže. Trči. Ne za slavu. Trči jer znaš tko si.

I kako onda zaboraviti takvog čovjeka, takvog sportaša? Iako ga se spominje ponekad u Hrvatskoj, vidi se kako su sportaši iz bivših režima često marginalizirani jer ne pripadaju jasno definiranom nacionalnom narativu. Uz to, nakon karijere, Mihalić nije tražio medijsku pozornost. Valja reči i kako Hrvatska nema razvijen sustav za očuvanje i promociju povijesti sportaša. U školama, medijima i sportskim savezima rijetko se sustavno obrađuju biografije velikana poput Mihalića. Današnji sportaši su prisutni na društvenim mrežama, u pisanim i elektroničkim medijima, na televiziji, o njima se snimaju filmovi, oni snimaju reklame, o njima se pišu knjige…

Franjo Mihalić je pripadao eri kada se sport živio, a ne prodavao.

*Serijal je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti