Ako je netko u početku imalo sumnjao, sada više nema dileme - Thiago Motta prodao je maglu čelnicima Juventusa i nakon već dvanaestog neriješenog u 19 utakmica talijanske Serie A netko bi mu trebao pokazati gdje su vrata.

Moja malenkost nije sumnjala. Nimalo. Previše pratim torinske zebre i totalno sam "unutra", još otkako sam se u taj velebni klub zaljubio davnih godina kada je za Juve magično igrao Roberto Baggio.

No krenimo nekim redom.

15. svibnja prošle godine najtrofejniji talijanski klub Juventus pobijedio je u finalu državnog Kupa Atalantu s 1:0 i stigao do 15. naslova u ovom natjecanju, a na taj način ostvario još jedan rekord.

Samo dva dana kasnije Juventus je uručio otkaz tada aktualnom treneru Maxu Allegriju, a službeno objašnjenje bilo je da se temperamentni Max nije dolično ponašao u finalu (kojeg je osvojio, a i isključen je). Taj isti Allegri zapravo je imao potpuno pravo za svoje ponašanje jer Juventus su suci potkradali u velikom broju utakmica kroz sezonu, a i Savez ih je jedine kaznio radi plusvalenze (kapitalne dobiti) i to s točno toliko bodova koliko im je bilo potrebno da ne osiguraju nastup u Ligi prvaka.

Još uvijek smo u lanjskom svibnju kada je smijenjen Allegri. Kroničari sa čizme najviše su mu spočitavali da ne igra atraktivan nogomet, a on im je uzvraćao da ako žele atrakciju i show neka idu u cirkus. Novinari su zapravo često bili vrlo površni i nerealni u analizama jer kako je to trebao igrati Max Allegri kada je, ruku na srce u svojoj momčadi imao puno limitiranih igrača. I ne samo to jer prije početka sezone glavnim je igračem sredine terena proglašen Paul Pogba pa je Francuz s lucidnim potezima suspendiran, njegov zamjenik trebao je biti Nicolo Fagioli, ali on je zbog klađenja bio kažnjen i Juventus je u srcu veznog reda ostao na Rabiotu i Locatelliju te golobradim mladićima Cavigliom, Ilingom Juniorom, Alcarazom i Mirettijem. Složit ćete se da je vezni red srce momčadi i otud bi sve trebalo kretati, ali jednostavno tu nije bilo dovoljno kvalitete za neke veće stvari. No i bez kvalitete trofejni je Allegri momčad mobilizirao do maksimuma i s takvom okrnjenom momčadi osvojio Kup Italije. Za nagradu su ga "gurnuli niz stepenice" i pokazali mu vrata.

Naivni navijači, barem oni koji se ne razumiju previše u nogomet počeli su slaviti i likovati jer klub se riješio Allegrija, a pritom su zaboravili koliko im je uspjeha donio u prošlosti, zaboravili su kako je atraktivan nogomet gajio kada je u momčadi imao nogometaše poput Mandžukića, Pirla, Coste, Higuaina i ostalih, a kao da su negdje potisnuli i da je u dva mandata u Juveu osvojio pet naslova u Serie A, pet domaćih kupova (apsolutni rekorder), ali uspio je i klub s Apenina dovesti i u dva finala Lige prvaka. Mislili su naivci u klubu, ali i velik broj navijača da će sve biti ljepše i bolje kada su se riješili čudesnog stratega iz Livorna. No gle vraga - nije tako!

Sportski direktor torinskog velikana Giuntoli bacio je pogled prema Bologni i njegova želja bila je u Torino dovesti Bologninog čudotvorca iz lanjske sezone Thiaga Mottu. I stvarno je lani bio čudotvorac jer je jedan manji klub sjajnim igrama uspio uvesti i u Ligu prvaka. Svoj je obol tome dao i hrvatski reprezentativac Nikola Moro.

Nećemo se lagati oko igračke karijere Motte jer bio je vrhunski veznjak, važan kotačić svake momčadi u kojoj je igrao, a u trenerske se vode bacio odmah po vješanju kopački o klin, točno prije sedam godina. Ako ste zaboravili, to je čovjek koji je na početku svoje trenerske karijere izjavio kako je idealna formacija za nogomet 2-7-2. Da, niste krivo pročitali, formacija 2-7-2. Naravno da je brzo proglašen ridikulom, mediji i navijači su ga ismijavali, a da je zalutao u trenerski posao dokazao je i kada je postao strateg Genoe koja mu se zahvalila nakon samo deset utakmica. Uspio je kasnije spasiti Speziju od ispadanja iz lige, a potom je stigao u Bolognu gdje je ostvario već spomenuti rezultat.

Sada je u Juveu i znate li kako su nakon prvih pobjeda i pozitivnih rezultata pisali opet nerealni novinari? Ovako su izgledale naslovnice: Mottin Juventus igra preporođeno, Konačno napadački Juventus, Nema više Allegriballa...i tako dalje. No te naivne kroničare s Apenina i nerealne navijače zavarao je odličan start Juvea pod Mottom u Serie A i Ligi prvaka. Juve je talijansko prvenstvo otvorio dva puta s 3:0, a potom je krenulo kašljucanje i zapinjanje Mottinih ideja. Mršavih 0:0 s ne baš jakom Romom u Torinu, istih 0:0 kod Empolija, pogađate već 0:0 doma s Napolijem...Klub je već zaplivao prema krizi, a Thiago Motta ništa nije izmislio kako bi ga iz krize izvukao. Da, pala je potom nejaka Genoa u gostima (u utakmici bez navijača), ali onda se nastavilo s remijem kod kuće s Cagliarijem, a Lazio je u Torinu pao sam sebi zabivši gol.

Gdje je nestala Mottina čarolija iz vremena Bologne? Iskreno, niti dio nje nije donio u Juventus. Spektakularnih 4:4 s interom u Milanu, mršavih 2:2 doma s Parmom, pobjeda u Udinama i u gradskom derbiju s Torinom. I onda nestvaran niz remija, ali i nevjerojatna njegova izjava:

"Nije točno da Juventus ne zna pobijediti", rekao je.

Možda bi mu netko u Juveu ipak trebao reći da za pobjedu moraš dati gol više od suparnika. Ok, vjerojatno ste uspjeli poloviti da nismo spomenuli neki poraz Juventusa. Jer ih ni nije bilo, ako izuzmemo domaće posrtanje od Stuttgarta u Ligi prvaka i najnoviji poraz u polufinalu Superkupa Italije od Milana. Bio je to meč odigran u Rijadu. Opet se na terenu nije vidio napadač od 80 milijuna eura Dušan Vlahović, a iako je Juventus dobro igrao posebice u prvih 45 minuta, čak i poveo golom mladog Yildiza, u nastavku su se raspali, dijelom i zbog krivih izmjena Thiaga Motte. Milan se vratio u život i preokrenuo te pobijedio 2:1.

Mottin je Juventus povijesno loš, a on iz utakmice u utakmicu dokazuje da nije dorastao ovom zadatku. Igre nema, atrakcije ni u tragovima, Vlahović ne može zabiti ni na treningu, a kada je tako mogao bi trenerski mag Motta (kako su mu tepali mnogi) barem smisliti nekakav prekid, pa da barem bude opasan iz nekog slobodnog udarca ili udarca iz kuta, ako već ne zna posložiti automatizme u igri. A dobio je sve što je htio prije početka sezone, klub mu je doveo sve nogometaše koje je poželio i to je "masno" platio. Znate li koliko? 180 milijuna eura! Stigao je lani najbolji golman lige Di Gregorio, obranu je pojačao milanist Kalulu i lani igrač Verone Cabal, a u veznu su liniju stigli skupo plaćeni Douglas Luiz, Thuram i Koopmeiners. Ojačana su i krila u vidu Nice Gonzaleza i Francisca Conceicaa. Vjerovali ili ne Juventus trenutno ima jednog jedinog zdravog napadača, to je čovjek od 80 milijuna eura Dušan Vlahović koji nije opravdao dovođenje za tako velik novac. Drugi napadač je stalno ozlijeđeni Poljak Milik. Pitanje je međutim kako bi i bi li Motta i koristio dva napadača odjednom na terenu jer je i lani u Bologni igrao samo sa Zirkzeeom u špici. Zamislimo samo kako bi moćan Juventus posložio pravi trenerski znalac Allegri da su mu produžili ugovor i doveli sve ove nogometaše koje na raspologanju ima Motta.

Nije Motta pokazao nesnalaženje samo oko rezultata i toga da Juve nema nikakvu igru. Trener se pogubio i oko još nekih stvari. U svakom ozbiljnom klubu (a Juventus to sigurno jest) zna se tko je kapetan. E pa taj kapetan lani i ove sezone bio je Danilo. No problem je nastao što Motti očito nije bio dovoljno dobar pa nije igrao i onda se kapetanska traka dijelila kao na tržnici. Teško je i pobrojati tko je sve nosio kapetansku traku Juventusa ove sezone. Čak je i samozatajni Nizozemac Koopmeiners koji je tek na početku sezone stigao u Juventus u gradskom derbiju protiv Torina bio kapetan. Još samo vozač klupskog autobusa i oružar nisu nosili kapetansku traku Juvea ove sezone, što ne znači da neće. Kada Motta u nekim situacijama (jer ozlijedili su se Cabal i Bremer) nije imao izbora morao je staviti Danila u igru. Onda je on opet bio kapetan, ali kako nije redovno igrao nije bio u formi pa je često (osim u pobjedi protiv Manchester Cityja) radio nevjerojatne pogreške. Epilog? Motta i čelnici Juvea pravog kapetana Danila stavili su na transfer listu i on će vjerojatno već u siječnju promijeniti sredinu.

Druga stvar je vratar. Svaki ozbiljan klub ima prvog i drugog vratara. Da, tu je i treći, ali on obično samo trenira i jednom mjesečno ode na bankomat po plaću. Takav je i Pinsoglio u Juveu koji uredno, u zadnjih nekoliko sezona bilježi nastup po sezoni. Tek toliko da se piše. Prvi golman po vokaciji trebao bi biti lani najbolji golman lige Di Gregorio koji je doveden iz Monze. No kako je u klubu i Perin, Motta se ni tu nije snašao pa je malo branio jedan, a malo drugi. Jasno je i laiku da to nije dobro jer golman mora znati je li prvi izbor trenera ili drugi. A u Italiji (i ne samo tamo) nepisano je pravilo da prvi golman brani sve važnije utakmice sezone (čitaj prvenstvene i Ligu prvaka), a rezervni skuplja nastupe u domaćem Kupu. I to je tako u Juventusu bilo godinama, a sada Thiago Motta otkriva toplu vodu i kemija gdje ne treba.

Čovjek ne zna što radi, a to potvrđuje i statistika. Juventus u nekoliko domaćih utakmica u prvenstvu u prvih 45 minuta nije puknuo na gol suparnika! Toliko o trenerskom magu i atraktivnom nogometu. Zlobnici će reći, pa što ste i očekivali od trenera koji je igrao za omraženi inter i svađao se s Juventinima, često i s legendarnim Buffonom. Dodat će i da bi mu, barem na hrvatskom bolje pristajalo prezime SRAMotta nego Motta. 

Juventus se nekako zaljubio u njega, nešto su u njemu vidjeli i on je postao njihov dugogodišnji projekt. Kada bi mu se sada zahvalili pokazali bi da su pogriješili, a to ne žele priznati.

U Juventusu se priznaju samo pobjede, ne trpi se prosječnost, pogotovo ako u rukama imate skupu igračku. To bi i Motta mogao znati ili bi mu to netko trebao reći, podsjetiti ga gdje je došao.

A dok se taj ne pojavi, evo, reći ću mu ja, na tečnom talijanskom, ako slučajno i do njega dođe ovaj članak.

Motta, ecco la tua porta.

Vai in pace.

Grazie di niente.

Napisao: Tomislav Pašiček