U malom selu na rubu cvjetnih livada, gdje su se krovovi kuća činili kao da dodiruju oblake, živio je starac po imenu Luka. Luka je bio poznat kao najbolji majstor za pisanice u cijelom kraju. Njegove ruke, iako naborane poput kore starog hrasta, imale su čudesnu mirnoću dok bi tankim kistom povlačile linije po krhkoj ljusci jaja.

Ali ove godine, dan prije Uskrsa, Luka je sjedio u svojoj radionici tužan. Njegova paleta boja bila je prazna.

"Sve su boje nestale," uzdahnuo je. "Crvena od ljubavi, žuta od sunca, plava od neba... Kako ću sutra darovati selo ako su mi pisanice sive?"

Dok je razmišljao, na prozor je sletjela mala sjenica. Cvrkutala je tako glasno da je Luka ustao i otvorio prozor. Ptica mu je u kljunu donijela malenu vlat trave, još vlažnu od jutarnje rose. U tom trenutku, Luka je shvatio – priroda mu nudi boje koje je zaboravio gledati.

Izišao je u vrt. Od ljuske luka dobio je najljepšu bakrenu boju. Od koprive je izvukao nježnu zelenu, a od šake borovnica duboku, kraljevsku ljubičastu. Radio je cijelu noć, ali ne sam. Djeca iz susjedstva, vidjevši svjetlo u njegovoj radionici, došla su proviriti.

"Djedice Luka, možemo li pomoći?" pitala su tiho.

Luka im je dao kistove. Te noći, radionica nije bila samo mjesto rada, već mjesto smijeha i priča. Stari Luka je shvatio da najljepša boja Uskrsa nije ona na jajetu, već ona koja se pojavi na obrazima djeteta dok se raduje zajedničkom stvaranju.

Sutradan, na uskrsno jutro, cijelo je selo blistalo. Pisanice nisu bile savršeno pravilne, imale su pokoju mrlju od dječjih prstića, ali su bile najsjajnije koje je itko ikada vidio. Jer u svakoj je bila utkana boja prijateljstva i toplina proljetnog sunca.

Luka više nikada nije rekao da mu je paleta prazna, jer je znao da su najvažnije boje one koje nosimo u srcu i dijelimo s drugima.