Kada su se prije desetak godina pojavili servisi poput Ubera i Airbnb-a, obećanje je bilo jednostavno i utopijsko: iskoristite resurse koje već posjedujete (praznu sobu ili slobodno mjesto u autu) kako biste zaradili, smanjili otpad i povezali se s ljudima. Danas, "ekonomija dijeljenja" više liči na strogo kontroliranu korporativnu ekonomiju platformi. Pitanje je – je li taj model i dalje održiv?

Od "dijeljenja" do profesionalizacije

Glavna promjena koja dovodi u pitanje održivost je profesionalizacija. Airbnb više nije platforma za iznajmljivanje "viška" prostora; u mnogim gradovima većinu smještaja nude agencije i profesionalni iznajmljivači s desecima apartmana. To je dovelo do rasta cijena najma za lokalno stanovništvo i stroge regulacije u gradovima poput Barcelone, Pariza i New Yorka.

Slično tome, Uber se suočava s pravnim bitkama oko statusa radnika. Model koji se oslanjao na "neovisne ugovaratelje" bez beneficija postaje neodrživ pod pritiskom novih zakona o radu u EU i SAD-u, što neumoljivo podiže cijene usluga.

Tri ključna izazova za budućnost:

Regulacija: Gradovi više ne ignoriraju negativne eksterne efekte (prometne gužve, manjak stanova).

Profitabilnost: Nakon godina gubitaka uzrokovanih agresivnim širenjem, investitori sada traže stvaran profit, što znači kraj ere "jeftinih" vožnji i noćenja.

Gubitak povjerenja: Korisnici se sve češće vraćaju tradicionalnim hotelima ili taksijima zbog ujednačenije kvalitete i sigurnosti.

Jesu li i dalje održivi?

Kratak odgovor je – da, ali ne u obliku u kojem smo ih upoznali. Ovi servisi su postali neizostavan dio urbane infrastrukture. Međutim, njihova održivost više neće počivati na "dijeljenju", već na tome koliko se uspješno mogu integrirati u službene gradske regulative i ponuditi fer uvjete i radnicima i lokalnim zajednicama.