Dok se u javnosti često ponavlja mantra o Hrvatskoj kao zemlji neiskorištenih poljoprivrednih potencijala, surova statistika i klimatska stvarnost govore suprotno. Duboko smo ovisni o stranim hladnjačama, a dok suše i tuče uništavaju ono malo domaće proizvodnje, ključno pitanje glasi: imamo li plan B ako Europa zatvori rampe?

Koncept suvereniteta jedne države tradicionalno se veže uz vojsku, policiju i čuvanje granica. Međutim, lekcije iz globalnih kriza proteklih godina pokazale su da postoji jedan jednako važan, a često zanemaren stup nacionalne sigurnosti: prehrambena neovisnost.

Hrvatska se danas nalazi u iznimno opasnom raskoraku. S jedne strane, uvozimo goleme količine hrane kako bismo zadovoljili osnovne potrebe stanovništva i turističke sezone. S druge strane, domaća proizvodnja, ionako opterećena strukturnim problemima, pod stalnim je i brutalnim udarom klimatskih promjena koje više nisu iznimka, već pravilo.

Statistika koja zabrinjava: Što zapravo (ne) proizvodimo?

Brojke domaćih i europskih agencija za poljoprivredu ruše mit o tome da "možemo hraniti pola Europe". Hrvatska danas u prosjeku uvozi više od 45% hrane koju konzumiramo, a u nekim ključnim sektorima ta je situacija još alarmantnija:

Svinjetina i meso: Domaća proizvodnja pokriva tek oko 50 do 55% potreba. Svaki drugi komad mesa na našem stolu dolazi iz stranih uzgoja.

Mlijeko i mliječni proizvodi: Nekadašnji stup hrvatskog sela danas jedva pokriva 40% domaćih potreba. Broj krave muzara u stalnom je padu, a prerađivačka industrija ovisi o uvozu sirovine.

Voće i rano povrće: Unatoč idealnim uvjetima u Dalmaciji i Slavoniji, samodostatnost u pojedinim godinama za voće pada ispod 50%, dok smo kod povrća izrazito ranjivi na rane uvozne valove koji guše domaće proizvođače.

Hrvatska je stabilna i samodostatna tek u proizvodnji žitarica (pšenica, kukuruz) i uljarica. No, paradoks je u tome što te sirovine izvozimo u neobrađenom stanju, a potom uvozimo skupe gotove pekarske i stočarske proizvode.

Klimatski šokovi: Slavonija pod tropskim suncem

Ono što ne unište ekonomski trendovi, dovršavaju vremenski ekstremi. Poljoprivredna sezona u Hrvatskoj postala je pravi ruski rulet.

Ekstremni toplinski valovi i višemjesečne ljetne suše redovito smanjuju prinose kukuruza i krme za 30 do 50%, što automatski uzrokuje krizu u stočarstvu zbog nedostatka hrane za stoku. S druge strane, proljetni mrazevi i sve učestalije ljetne tuče veličine teniskih loptica u samo nekoliko minuta potpuno brišu cjelogodišnji trud voćara i vinogradara u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Sustavi navodnjavanja, iako se o njima priča desetljećima, i dalje pokrivaju tek zanemariv postotak ukupnih obradivih površina (manje od 2%). Bez vode, hrvatska poljoprivreda ostaje prepuštena na milost i nemilost nebu.

Scenarij puknuća: Što ako kamioni stanu?

U kriznom menadžmentu najvažnije je analizirati "najgori mogući scenarij". Što bi se dogodilo kada bi nova geopolitička kriza, energetski kolaps ili pandemijski val zatvorili granice unutar Europske unije na samo nekoliko tjedana?

Stručnjaci upozoravaju da bi se panika osjetila u roku od 48 sati. Domaći trgovački lanci i logistički centri funkcioniraju po principu "just-in-time" dostave – skladišta se ne pune zalihama za mjesece unaprijed, već roba konstantno cirkulira na cestama. Ako stanu kamioni hladnjače iz Nizozemske, Njemačke, Italije i Španjolske, police s mesom, mliječnim proizvodima i svježim povrćem brzo bi se ispraznile.

Robne zalihe države zakonski pokrivaju osnovne namirnice (pšenica, ulje, šećer, konzervirana roba) za određeni period, ali one su dizajnirane za kratkotrajne intervencije u slučaju potresa ili poplava, a ne za dugoročno hranjenje nacije u izolaciji.

Kako izgraditi "prehrambeni štit"?

Rješenje ovog problema zahtijeva radikalnu promjenu poljoprivredne strategije i njezino tretiranje kao obrambenog sektora:

Agresivno navodnjavanje i obrana od nepogoda: Izgradnja sustava za navodnjavanje mora postati nacionalni projekt broj jedan, financiran iz svih raspoloživih EU fondova. Paralelno, država mora sufinancirati zaštitne mreže protiv tuče i moderne stakleničke sustave otporne na vanjske uvjete.

Restrukturiranje robnih zaliha: Država mora u krizni plan uključiti domaće prerađivače. Umjesto da skladištimo samo sirovu pšenicu, moramo imati osigurane kapacitete za brzu domaću preradu i distribuciju gotove hrane.

Kratki lanci opskrbe i "lokalni patriotizam": Javne institucije (škole, bolnice, vrtići, vojska) zakonski bi morale u najvećem mogućem postotku nabavljati hranu od lokalnih, domaćih OPG-ova. Time se domaćim poljoprivrednicima osigurava siguran prihod i jamči opstanak proizvodnje.

Ulaganje u pametnu poljoprivredu (AgTech): Korištenje senzora, dronova i AI sustava za precizno predviđanje suša, optimalno trošenje vode i zaštitu usjeva može drastično podići prinose čak i u nepovoljnim klimatskim uvjetima.

Imati vlastitu hranu u 21. stoljeću postaje jednako važno kao imati vlastitu vojsku ili energetski izvor. Dokle god Hrvatska polovinu svog tanjura puni iz uvoza, naša je stabilnost prividna. Vrijeme je da se poljoprivreda prestane promatrati kroz socijalnu pomoć selu, a počne promatrati kroz prizmu nacionalne sigurnosti. Jer, u slučaju globalnog potresa, preživjet će samo oni koji mogu prehraniti vlastiti narod.